Društvo

BiH: Resocijalizacija i kazna za negiranje Genocida

Share

Jednom je jedan od najpoznatijih modernih intelektualaca današnjeg nivoa srbijansko-bosanskosrpskog političko-kulturnog primitivizma napisao:

“Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku”.

Taj psihopata, luđačko-idiotskih intelektualnih impulsa još uvijek nije snosio nikakve zakonske i pravne posljedice, niti je neko od hiljada ožalošćenih, skrhanih bolom, uništenih ostataka genocidom pogođenih porodica, pokušao da na „svoju ruku“ kazni npr. tužbom monstruozni idiotizam spomenutog intelektualnog psihopate i čovjeka koji je kao javna ličnost već odavno postao opasan po okolinu, javni poredak i potencijalni uzrok nesreća i zločina većih razmjera. Sama činjenica da je još uvijek slobodan i učestvuje u javnom životu oblikovanja mladih generacija i mržnje prema mrtvima, govori u prilog tome da nesankcioniranjem takvih pojava društvo ide u smjeru poremećenih vrijednosti i sunovratu, a koji se danas ekscesivno i svakodnevno manifestuje u regionima koje kontrolišu vlastodršci sličnih mentalno-psihopatskih, ekstremističkih i neofašističkih pogleda na svijet.

Međutim njegovo bolesno i luđačko simuliranje „baje“ mora da bude posmatrano i iz sociološkog aspekta žrtve. Drugim riječima, da bi se shvatio zločin koji je spomenuti počinio potrebno je otvoreno postaviti samom sebi pitanje

„Da li preživjeli i ožalošćeni, kako je spomenuti psihopata napisao, vole genocid?“

Najjednostavniji način pristupu ovoj pojavi je relativizacija pitanja na spomenutog SNSD-ovog monstruma:

„Da li on voli grobove njegovih umrlih ili ubijenih predaka, rodbine, bliže familije?“

Sigurno je i samo pitanje brutalno, ali da bi se idiotima poput spomenutog transparentno odgovorilo potrebno je na demokratski način preći sa uljudnosti, na direktno suočavanje sa strašnim sudbinama nečijeg života.

Spomenuti je brutalno nasrnuo na desetine hiljada građana BiH ili još realnije na više milijardi ljudi koji sa pijatetom, respektom i obzirom prema bolu, žrtvama i njihovoj tuzi njeguju „normalan“ odnos prema tragedijama, individualnim i kolektivnim.

Spomenuti zločinac je uradio i uvrijedio jedan kolektiv, kao što bi neko uvrijedio jednog roditelja koji je sahranio vlastito dijete pitanjem

„Da li voliš njegov grob!“.

Normalan čovjek nikada ne bi postavio takvo pitanje ili javno i direktno iznosio slične konstatacije, jer su to tragedije i intimne dileme s kojima žive oni koji su time pogođeni. Smrt najbližih je senzibilna i privatna komponentna realnog života svakog pojedinca. Neplanirana, nepredvidljiva i nemilosrdna. A Genocid je planiran, predviđen i osmišljen.

Mezar (grob) ubijenog djeteta je jedino mjesto gdje postoji dio onoga što održava vezu sa umrlim, ubijenim. Mjesto gdje emocije ožalošćenih stvaraju spiritualnu vezu sa preminulim, mjesto gdje uspomene i skrhanost od bola na brutalan način vraćaju momente proteklog života. Mjesto nade. Mjesto beskrajne sinteze realnog, spiritualnog i vječnog. Mjesto gdje ljudsko saosjećanje, podrška i “lijepa” riječ produžava nadu i daje snagu da se oni koji su skrhani bolom “nekako” vrate u “normalan” život.

Srebrenica, kao simbol tog pijateta je samo zvijezda podsjetnica na zločin genocida koji je sproveden na većem dijelu današnjeg manjeg entiteta u BiH. Srebrenica je „izabrana“ da čitavo čovječanstvo podsjeća i upozorava, na način kao što je Aušvic prvo, ali ne jedino mjesto koje čovječanstvo podsjeća na strahote Holokausta i stradanja jevrejskog naroda.

Vraćajući se ponovo na spomenutog zločinca koji je napisao

“Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku”.

postavlja se pitanje koja je adekvatna kazna za takvog mentalnog monstruma i negatore genocida?

Sigurno je da u zakonu BiH postoje rupe koje će omogućiti da spomenuti psihopata ostane nekažnjen. Realno je također da je on dio jednog društva koje takve pojave smatra „herojskim“, „junačkim“ ili „mitomanskim“. Činjenica je da je spomenuto srbijansko-bosanskosrpsko političko-kulturno okruženje sadomazohističko jer je vlastiti kolektiv (Srpski narod) krunisalo „narodnim herojima“ poput kriminalaca i monstruma kao što su Radovan Karadžić ili Ratko Mladić.

Međutim, kako je spomenuti brutalno pravio senzacionalizam koristeći Genocid, kao najstrašniji oblik zločina, te time u grobovima „potresao“ ubijene, masakrirane, gladne i bespomoćne civile koje su spomenuti „heroji“ u njegovo ime i u ime spomenutog naroda u roku od tri dana egzekutirali, najrealnija kazna za umobolnog intelektualnog degenerika je da provede zatvoren u kavezu nekoliko noći među grobovima na mezarju u Srebrenici.

Kao što u demokratskim zemljama postoje različite metode za „resocijalizaciju“ i „prevaspitanje“ tako i u BiH treba da postoji metoda „resocijalizacije“ za one koji vrijeđaju mrtve ili negiraju Genocid u Srebrenici ili koriste Jasenovac za njihove mafijaške političke ciljeve i konflikte.

Kao prvi „pokusni kunić“ koji bi trebao pokazati opravdanost i uspješnost takve demokratsko-sociološke metode treba da bude spomenuti psihopata i zločinac sa početka teksta. On sigurno nakon toga neće znati da “voli” Genocid, ali će doživjeti brutalan kontakt sa vapajima, krikovima i suzama onih koji nisu imali nikakve mogučnosti da određuju vlastitu i sudbinu njihovih najmilijih.