Komentari i kolumne HQ

EKSKLUZIVNO Izborni zakon: (Ne)ustavne promjene i pogrešne interpretacije “Član Predsjedništva BiH”

Share

Mi (BiH, ali i region) smo društvo koje je u fazi intelektualne stagnacije tj. retardacije. Tako da u svim porama društva imamo veliki broj retrogradnog pogleda na svijet, pa tako i na Ustav BiH. A i na ustavnu kategoriju Član Predsjedništva BiH.

Ovo ćemo pokušati objasniti na primjeru retrogradnog shvatanja i interpretiranja ustavne kategorije Član Predjsedništva BiH.

Da bi „oslikali„ tu retrogradnu intelektualnu percepciju, moramo se upitati šta čini jedno društvo, odnosno, ko oblikuje javnu svijest?

Ukratko, radi se o više faktora, kako kulturnim, tradicionalnim, geografskim, sociološkim, istorijskim, geostrategijskim, religijskim, ali najveću odgovornost imaju MEDIJI, POLITIČARI i dr., te SUDIJE USTAVNOG SUDA, kao zadnja karika u društvu koja „određuje značenje nekog društvenog faktora ili događaja“.

Analiza ne uzima u obzir trenutnu situaciju da je Ustav BiH, sam po sebi, diskriminatroski prema Članu II, jer presude Sejdič-Finci, Pilav i ostali nisu još provedene. U interesu korektne analize, tu strašnu činjenicu smo zanemarili, jer ako bi je uzeli u obzir sva tema o izbornom zakonu, bez implementiranja ovih presuda, gubi smisao i omogučava dalju diskriminaciju! Svih u BiH! Osim onih koji svoju existenciju stvaraju i obezbjeđuju “u ime naroda”. Tj. politička vlast (kako pozicija, tako i opozicija) koja je u čitavoj Bosni i Hercegovini potpuno odvojena i izolovana od građanina pojedinca i građanina kao dijela konstitutivnog naroda tj. pojedinac nema nikakvu moć da utiče ili mijenja društvene okolnosti u kojima se nalazi BiH, jer glasačka masa je utopljena u “teritorijalne etno-zajednice”, tako da ne postoji demokratsko društvo, a na koje se pozvao Ustavni Sud prilikom donošenja odluke povodom apelacije Bože Ljubića. A koja opet, u stvari, produbljuje tzv. segregaciju po teritorijama, time i apsolutnu moć kontrolisanja vlasti od vladajuće strukture, bez dodira sa glasačima/biračima.

Ako je u društvu raširena korupcija; u politici, u medijima, u školstvu, onda i interpretaciju „društvenih i zakonskih normi“ oblikuju ljudi koji su nastali u takvom društvu. Dakle, intelektualci, novinari, experti, sudije, koji su „oblikovani“ u npr. fiktivnim univerzitetima, sa npr. „plaćenim“ diplomama, doktoratima, funkcijama. Što je najgore takvi ljudi ili intelektualci su onda, kao „partijski podobni, a ne kvalifikovani“ postavljeni, imenovani i proglašeni za „autoritete“ koji interpretiraju visoko-intelektualne i kompleksne teme, a pogotovu Ustav, Zakone i druge društvene kategorije, a koje oblikuju društvo, slobodu i pojedinca. To nije pravilo, jer spomenuti mogu da budu najbolji od svih “kvalifikovanih”, ali u društvu u kom je već 20-30 godina intelektualna stagnacija i retardacija, vjerovatnoća da odabrani ipak nije dorastao svjetskim tokovima (i ne svojom krivicom) je veoma visoka.

Upravo zbog te pojave karakteristične za „društva u razvoju ili postratne države“ mi u BiH imamo Vrhovnog Tumača Ustava BiH, Visokog Predstavnika. Dakle, radi se o legalističkom činjeničnom stanju, a ne o komentarisanju odluka Ustavnog Suda BiH. Osim toga pokušaj “implementiranja” odluka povodom apelacije Bože Ljubića u sve nivoe zakondodavne vlasti, uključujući i Predsjedništvo BiH je izvan okvira predmeta spomenute apelacije.

I upravo zbog toga postoji mogućnost da i Ustavni Sud u jednom takvom društvu nije uvijek u stanju da donese i razumije suštinu nekih ustavnih kategorija! Namjerno, zlonamjerno ili iz neznanja. Jer da to nije nemoguće ne bi nam ni trebao Vrhovni tumač Ustava!

Primjera radi, ako jedan univerzitetski profesor, koji je produkt spomenutog društva, svojim primjedbama opravdava “ustavnost” ili “neustavnost”,a sudije “uvažavaju” njegovu expertizu, jer su i oni produkt tog društva, veoma velika mogučnost je da je taj profesor dio spomenute “stagnirajuće” svijesti i shvatanja društva, posebno, ako je “oblikovan” u sredini, uskostranačkog, uskonacionalnog, uskokonstitutivnog i drugog “uskoetničkog” prisvajanja “nadprava” svojima, bez brige o “univerzalnom” pripadniku bilo kojeg drugog konstitutivnog pojedinca i naroda.

Jer “autoputevi” trebaju i jednom i drugom, po nekoj dobronamjernoj logici univerzalnosti, te to nije pravo samo pripadnika jednog konstitutivnog naroda, niti tako razmišljaju samo pripadnici jednog konstitutivnog naroda.

Doda li se tome da u BiH i regionu vlada feudalni (teritorijalni) nacionalizam, pogotovu na područjima koje kontrolišu političke snage koje ne priznaju npr. odgovornost za zločine, negiraju međunarodne norme i pravila, propagiraju „arijevsku“ predodređenost vlastitog naroda, šire mržnju prema najbrojnijem narodu BiH i uopšte diskriminiraju iz pozicije islamofobije najbrojniji (i najubijaniji) narod BiH, onda „intelektualci“ koji su oblikovani u takvom društvu, nakon 20-30 godina postaju „normalni“ produkt takvog društva.

Tj. javnost počinje da prihvata nešto što je „nenormalno“.

Primjera radi, danas je za javnost normalno da ako jedan političar kaže „njega su birali Bošnjaci“, da javnost to prihvata kao nešto što je negativno! A zbog u BiH društvu, a i šire, legalizovane islamofobije. To je naravno ni više, ni manje nego rasizam i nespojivo sa demokratijom. Na drugoj strani imamo tzv. probosanski i probošnjačke organizacije koje čitav koncept političkog djelovanja baziraju na uništavanju upravo svega spomenutog, najčešće djelujući destruktivno prema tim politikama i rivalima, a zbog uskostranačkih, privatnih, separatističkih i “ljubomornih” interesa. Tu nije izuzetak ni tzv. “ljevica”, čak šta više, najviše doprinosi “umiranju” ideje Bosne i Hercegovine, posebno u zadnje vrijeme provodeći politiku populizma i dodvoravanja antibosanskim i unutar-antibošnjačkim organizacijama, a koje su sistemski 20 godina razbijali jedinstvenu platformu bošnjačke probosanske politike. 

Taj retardirani intelekt, jednonacionalno poimanje svijeta, rutinski intelektualno-diskriminatorski odnos prema „drugima i drugačijima“ i interpretacija „normi i zakona“, a koje uvijek imaju dozu „sive zone i interpetacije“, prilagođavaju takvo shvatanje i praktično ponašanje percepcije u negativnom (diskriminatorskom) kontekstu.

Preslikavanje retrogradnog intelekta na pojam Član Predsjedništva BiH

Skoro svi gorespomenuti interpetiraju funkciju Član Predsjedništva BiH na taj retrogradni (nacionalističko-feudalni), pogrešni način, kako slijedi:

Srpski, Bošnjački i Hrvatski Član Predsjedništva BiH ili Član Predsjedništva srpskog, bošnjačkog ili hrvatskog naroda!

To je pogrešna interpetacija, a koju trenutno npr. Dragan Čović pokušava na mala vrata, kao dalju „hiper-konstitutivnost“, a nauštrb ljudskih prava i sloboda koja su regulisana Ustavom BiH (član I), legalizovati kroz promjene izbornog zakona.

Naime, Ustav BiH definiše da u Predsjedništvu BiH mora da bude jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat, a ne bošnjački, srpski i hrvatski član Predsjedništva ili Član Predsjedništva „ISPRED“ bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda ili PREDSTAVNIK bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda u BiH (Ustav BiH Član V – Predsjedništvo).

Logično je da je to pogrešna interpretacija i zbog „ustavne kategorije“ koja definiše Predsjedavajučeg Predsjedništva BiH, jer kad bi bilo drugačije, onda bi ta funkcija bila „nelogična“, ali i diskriminatorska, jer bi Predsjedavajuči, u slučaju da je on politički predstavnik „SAMO“ jednog „konstitutivnog naroda“ bio „dijametralno suprotstavljen“ i potencijalni „neprijatelj“ predstavnika drugog naroda tj. dva druga Člana Predsjedništva, a u npr. slučaju da je na snazi „aparthejdski“ odnos prema predstavnicima drugog naroda, u smislu „sve što je u interesu drugih, nije u interesu mojih, i obrnuto“.

Dakle, samim tim to je jedna katastrofalno pogrešna percepcija, ali i pokušaj dijeljenja BiH, a što je jasno svima.

Ustavnom činjenicom da članove Predsjedništva biraju NEPOSREDNO, „građani BiH, bez obzira na etnocid kojem pripadaju“, a ne biraju „članove Predsjedništva kao predstavnike konstitutivnih naroda“,  gore-spomenuta interpetacija je (ne)namjerna kategorija koja produbljuje narušavanje ljudskih prava i implementiranje i dijeljenje BiH na tri etničke (feudalne) kategorije.

A što je i cilj koji slijedi npr. vladajući režim u manjem entitetu i nacionalističke partije sa hrvatskim predznakom u BiH, na čelu sa kontroverznim Draganom Čovićem.

Također, njegov cilj  (Čovićev) da rješava, kako kaže, u paketu “Predsjedništvo, Dom Naroda i Mostar” ima samo cilj da tu tzv. dvodomnu BiH demokratiju tj. građansku opciju, koja se manifestuje kroz direktne izbore, podredi konstitutivnosti naroda. Naime, ako bi raspravljao “bez paketa” morao bi da kao bazu o izboru članova Predsjedništva koristi Ustav BiH, a tako ne bi mogao zaobići “neposredne” ustavom zagarantovane izbore. U paketu, kako on to kaže, pokušaće da “zbuni” i “manipuliše” drugu stranu i tim načinom pokušati da dođe do cilja, a koji bi najviše štetio hrvatskom narodu u BiH. Nije isključeno da je “prijateljstvo” sa “srpskom” stranom povezano samo sa ciljem da se uticaj Bošnjaka svede na uticaj Palestinaca u Gazi. Drugim riječima time bi ratni ciljevi bili realizovani.

Ukratko, član Predsjedništva je politički predstavnik „SVIH“ državljana BiH, a ne predstavnik SAMO jednog naroda ili SAMO jednog entiteta.

Član Predsjedništva predstavlja državu BiH, biraju ga „svi“, a ne „samo pripadnici jednog naroda“, te tako nije SAMO predstavnik konstitutivnog naroda, a tako je definisano i u Ustavu BiH (član I).

U Ustavu BiH i Izbornom zakonu BiH su definisani izbori „prema“ uređenju sa dva BiH entiteta, a koji čine unutrašnje „asimetrično“ uređenje države BiH.

Član Predsjedništva predstavlja i zastupa politiku i norme koje su prihvatljive za „većinu“ građana BiH, za demokratska društva i na osnovu Ustava BiH, a ne na principu „konstitutivnosti naroda“, a što je u zemlji koja je još uvijek na etnonacionalnom temelju i velikonacionalističkih ideja potpuno neprihvatljivo i time samo produbljuje odvajanje vlasti od naroda i građana BiH. Tj. prisvajanje nadležnosti Člana Predsjedništva BiH SAMO za jedan narod, je štetno za sve građane BiH. Primjera radi, Član Predsjedništva predstavlja čitavu BiH pred UN-om, a ne jedan konstitutivni narod.

Na stranu što to krši i sam Ustav BiH, a koji počiva na principu tzv. bikameralizma (Venecijanski principi): kombinacija građanskih (posrednih) izbora i konstitutivne „narodske“ zastupljenosti (izbor za članove Doma Naroda npr. u većem entitetu BiH).

Tragedija je da su tu konstataciju, namjerno ili ne namjerno, prihvatili i probosanski i probošnjački političko-medijski faktori, a koji su trebali da budu i koji su bili glavni nosioci BiH, kao demokratske države.

Uplitanje Republike Hrvatske u Ustav i izborni zakon BiH

Kao potpisnica (a ne garant) Daytonskog mirovnog sporazuma (osnova Ustava BiH) i kao članica EU-e, svojim „usmjeravanjem“ na koji način treba da se mijenja izborni zakon BiH, Republika Hrvatska i Predsjednica Hrvatske, pokazuju nedosljednost u provođenju evropskih normi.

Može se špekulisati da ovakvim „pritiskom“ neko pokušava namjerno, nenamjerno ili iz neznanja, da bez osvrta na moguće dugoročne posljedice, delegira „nadprava“ pripadnicima jednog konstitutivnog naroda, a nauštrb „jednakih prava“ državljana BiH. To pravo uključuje i Nediskriminaciju, a to pravo znaći i spriječavanje svake segregacije.

A segregacija je „poturanje“ konstitutivnosti samo za isto- konstitutivne.

Drugim riječima, ja kao pisac ovo texta, deklarisani transnacionalni intelektualac, osjećam se diskriminiranim ako zakon „naređuje“ da mene, ili ja nekoga drugog, ne smijem da biram jer je pripadnik „nečega drugog tj. drugog naroda“.

To je opasna diskriminatorska percepcija demokratije!

Zamislite da ljude „tamne puti“ smiju da biraju samo tamnoputi, i obrnuto!

Takođe, nije isključeno da je i u ovakvoj politici motivacija latentna islamofobija, a koja latentno najbrojniji narod „posmatra“ kao vjersku skupinu, identifikujući je pri tome samo „islamskim ekstremizmom“, pri tome ne uzimajuči u obzir da se radi o hiljadugodišnjem narodu, državi i evropskoj kulturi. Uzmu li se u obzir ćinjenice, da je taj najbrojniji narod u BiH (Bošnjaci), najubijaniji narod u BiH, međunarodnim standardima proglašen kao „žrtva“ neonacionalističkih politika u prošlosti, a koji samim tim, po evropskim i demokratskim standardima i konvencijama „uživa“ status „žrtve“, kao npr. Jevreji, Romi u Njemačkoj (kao žrtve u drugom svjetskom ratu), onda je ovakav način „pritisaka“ nespojiv sa državom koja je članica evropske unije.

Na drugoj strani činjenica je takođe da su Bošnjaci najbrojniji narod u BiH, ali to je neminovnost svih koji tu žive, kao što su Hrvati ili Srbi večina u Hrvatskoj i Srbiji. Upravo zbog toga postoje drugi mehanizmi za zaštitu manjina ili drugačijih, kao npr. Dom Naroda u većem entitetu BiH.

Šireći strah od „brojnosti Bošnjaka u BiH“, pravdajući to „njihovom većinskom religijom“ je odlazak u sferu predrasuda da su Bošnjaci „gori“ od „drugih“, kao kolektiv. Iako znamo da kolektiv ne može biti kriv, pa samim tim ni „gori“ ili „bolji“. Kratko rečeno takvim pristupom dolazimo opet do dodira sa fašizmom, rasizmom i drugim „diskriminirajučim“ predrasudama, a koje su opet i u Ustavu BiH zabranjene najmodernijim svjetskim standardima i konvencijama.

Ukratko rećeno, to bi bilo isto ko kad bi rekli da su Njemci svi „Hitler“, svi Srbi „Mladić“, svi Hrvati „Pavelić“, a Bošnjaci svi „Bin Laden“.

Ovo je toliko degutantno posmatranje svijeta, da je čak i u svrhu „razjašnjavanja pogrešnog pristupa“ za normalnog čovjeka, naporno i izaziva „povraćanje“!

A upravo akteri ovih politika to javno i bez stida govore i brane (primjera radi, izjava Dragana Čovića o „islamskoj državi“ je dio tog degutantnog diskriminatorskog odnosa prema najbrojnijem narodu BiH). A što je suprotno Ustavu BiH tj. neustavno.

Kako bi “etničko-konstitutivna” interpretacija Dragana Čovića izgledala preslikana na Ameriku

Logika koju slijedi ovakav način (ne)namjerne etnonacionalističke implementacije ideja koje su dovele do rata 90-tih je logika koja bi na primjeru Amerike dovela do ovakvih diskriminatorskih pojmova:

Bijeli Predsjednik SAD ili Crni Predsjednik SAD, crnački Predsjednik SAD, bjelački Predsjednik SAD, a što bi bio kraj civilizacije koju poznajemo, jer i Ustav BiH je nastao iz američkog Ustava, kao najdemokratskijeg Ustava moderne civilizacije,  a u kojoj i BiH treba da nađe svoje mjesto.

Ubacivanje tzv. „specifičnosti BiH“ kao opravdanje takvih diskriminatroskih teza je zlonamjerno i podmetanje.

Specifičnosti BiH su ugrađene u Ustav BiH 1995. godine, kroz npr. način popunjavanje delegata u Dom Naroda, a standarde za to je određivala npr. Venecjanska komisija. Pri tome uzimajući u obzir STVARNE specifičnosti BiH: etničko čišćenje, ratom postignuto stanje na terenu, odnos zločina i žrtve i naravno, Aneks 7, Ustava BiH te i popis stanovništva 1991. godine.

Na kraju krajeva, to bi bilo isto ko kad bi se umjesto pojma „glasač/birač“ koristio pojam „bošnjački, srpski ili hrvatski glasač/birač“ ili „glasač/birač ispred bošnjačkog naroda“ ili još nelogičnije kad bi se koristio pojam „glasač/birač sa bosanskim pasošem/putovnicom“, a što je nešto što je indirektno svima poznato.

Drugim riječima, koristeći pojam Član Predsjedništva „Taj i taj“ oslikavamo i “provodimo” Ustav BiH ( a što je ispravno), a onaj koji to „sluša“ je u najmanju ruku prosječno inteligentna ljudska jedinka (a od čega polazi i svaki Ustav), koja, ako joj je potrebno, može da „razumije“ ako joj je to važno i odredi „narodsku pripadnost“ Člana Predsjedništva BiH, a što u praksi ne bi trebalo da igra ulogu.

Jer Član Predsjedništva je Član Predsjedništva BiH, a ne Član Predsjedništva islamske zajednice, franjevačke crkve ili pravoslavnog samostana.

 

Sumiranje

Taj pogrešni način definisanja funkcije Člana Predsjedništva BiH, velikim dijelom prihvataju i mediji u BiH. Uzme li se u obzir, da veliki dio medija u maloj zemlji kao što je BiH, pogotovu u većem entitetu, „živi“ od konflikata, političkih prepucavanja, borbe za fotelje, „pljuvanjem“ po drugima, unutarbošnjačkih tenzija, pučeva, mafijaških organizacija koje su osvojile političku vlast i drugih katastrofalnih pojava u društvu, a u manjem entitetu od propagiranja velikosrpskog nacionalizma i kroničnog predstavljanja „vlastite odgovornosti“ u „žrtveni kontekst“ i ratobornim destrukcijama i nerealnim dogmama, onda je jasno da su i mediji retrogadni tj. destruktivni.

Ili su oni koji prave medije zlonamjerni.

Postoje rijetki izuzeci, ali zanemarljivi.

Ista paralela se može primjeniti i na političare, intelektualce, sudije, experte, univerzitetske profesore, advokate, nevladine organizacije i druge faktore koje oblikuju javnost u demokratiji, kulturi, školstvu, zakonodavstvu i (ne)diskriminaciji.

Drugim riječima, Visoki Predstavnik kao vrhovni tumač Ustava BiH, morao je davno da reaguje, jer BiH nije još zrela demokratska zemlja i prijeti joj opasan raspad sa nesagledivim posljedicama.

A pokušaji da se Predsjedništvo BiH prekroji u „političke predstavnike konstitutivnih naroda“ je nastavak neonacionalističke politike, a koja je i uzrokovala 90-te razarajuče ratove, kao i to da je BiH uvijek „bure baruta“ koje pogrešnom intervencijom, neefikasnim izjednačavanjem i jednih i drugih pojava, ili „zatvaranjem očiju pred destrukcijom“ može da eksplodira.

Možda takve promjene ne bi bile ni problem da to zagovaraju demokratski društveni faktori, u jednom demokratskom društvu, ali to dolazi od partija i političara koji otvoreno zagovaraju “nacionalizam”, “islamofobiju”, “raspad države”, “negiranje i prekrajanje prošlosti”, te stoga ne može ni da bude “demokratski” i “ustavni” način “indirektnog” uvođenja u dalje podjele, jer to je specifičnost BiH, da su još uvijek na vlasti politike koje su dovele do rata 90-tih godina, te proturanje “evropskih standarda” među “bijesne vukove” je protivustavno. Jer Ustav BiH definiše BiH kao slobodnu i demokratsku zemlju, a to BiH još uvijek nije. 

Međunarodna zajednica, pogotovu Evropa, još uvijek može ispravnim i konsekventnim obračunom sa nacionalizmom da to spriječi. Ali ne bez pomoći Amerike! Jer Evropa nije još razumjela da “demokratski manadžment konflikta” u “buretu baruta” samo produbljuje i odgađa najgore, a čemu smo svjedoci zadnjih desetak godina, od kada je evropska diplomatija preuzela “nadležnost” za Zapadni Balkan, od Amerike.


U sljedećoj analizi Ustava i Izbornog zakona BiH donosimo empirijsku analizu, koja će pokazati da je Ustavni Sud BiH djelimičnim udovoljavanjem apelaciji Bože Ljubića, slijedio samo parcijalne principe koji odgovaraju Ustavu BiH, gorespomenute „pogrešne“ interpretacije i pri tome nije uzeo u obzir Član II – Ljudska prava i osnovne slobode Ustava BiH.

H.M., 18.02.2018