Komentari i kolumne HQ

Ekstremistička refleksija ljudskih spodoba: I ljudska tragedija je samo “performans”

Share

Nazvati oca, koji je izgubio dijete prije 40-tak dana, uz to pod još nerazjašnjenim okolnostima, lažovom i da se pripremio za „performans“ je u najmanju ruku sociopatološka deformacija koju posjeduju najčešće ljudi koji su u životu radili stvari koje nisu „razumljive“ normalnim ljudima.

To je osobina, ukratko, ubica, kriminalaca, ljudi sklonih nasilju, ljudi koji su masakrirali, pljačkali i mučili druge ljude. Ukratko, ljudi koji su operisani od bilo kakvog obzira, saosječanja i empatije.

Odgovoran je zato što kaže da otac pokojnog Davida laže.

Neko na takvoj funkciji bi trebao da ima „takta“ u komunikaciji, a u interesu opšte bezbjednosti i sigurnosti građana.

Ljudske spodobe, što bi rekao narod. Spodobe koje nisu sposobne da barem pročitaju knjigu ili se konsultuju sa stručnjacima o „genezi“ bola i žalosti kod porodica nakon gubljenja najbližih.

A nakon gubljenja djece, ta geneza je nešto što prevazilazi snagu, razum i spoznaje prosječnog čovjeka. U toj boli laž, performans, politika ne igraju ulogu, niti su dio tog bolnog svijeta, nego postoje instinkti, postoje ljudski impulsi, pojedinaca i mase, motivacija za apsolutnom pravdom i istinom, ljubav prema svim dobrim ljudima, duhovna energija i što je najtragičnije: ne postoji snaga da u tim prvim fazama „shvatiš“ da ga nema.

Razum kaže „Davida nema“, ali roditelj osjeća njegov život, njegove poruke, njegove patnje i bolove, njegove vapaje, njegovu sreću i radost. I da bi ga ispratio u taj vječni svijet, roditelj treba prihvatiti realnost. A ta realnost mora biti transparentna, čista, logična, razumljiva i surovo činjenična. Društvo i institucije toga društva trebaju da mu pomognu, a ne da ga stavljaju na “odstrel”. Ako nije tako, onda roditelj postaje stijena i uragan koji će za spokoj mrtvog djeteta da ide do kraja, da bi pronašao razlog za njegov spokoj. Ili odlazi njemu.

Čovjek koji nije sposoban da razumije i shvati sociološko-psihološku konotaciju i genezu ljudskih tragedija, u ovom slučaju, bol roditelja koji ostane bez djeteta, ne može biti na visokoj policijskoj funkciji.

Jer s intelektulane strane, nije u stanju da shvati da funkcija koju obavlja nije da sudi i presuđiva, nego da stvara atmosferu sigurnosti i povjerenja i da profesionalno i na osnovu činjenica, usmjerava istrage, menadžuje postupke, te nepristrasno i u duhu vladavine prava, pri tome kao neko ko po funkciji odlučuje o životu i smrti, da se suzdržava od kvalifikovanja konkretnih predmeta, prijetnji i „stavljanja meta“ na čelo pojedincima, etničkim skupinama, vjerskim grupama i novinarima. I da se izdigne iznad vlastitog ega i vlastitih obračuna.

Indirektno poziva Davora Dragičevića na izvršenje krivičnog djela.

Davor Dragičević treba da podnese krivičnu prijavu „poziv na izvršenje i/ili odobravanje vršenja krivičnih djela“ protiv čovjeka čije ime nije dostojno ovog teksta. Drugačije se ne može protumačiti izjava emocionalno neuračunljivog vršioca visoke entitetske funkcije ili u najgorem slučaju je mislio poručiti kako je on „veća faca“ te bi on za razliku od drugih (Davora) to riješio na drugi način (vjerovatno poučen dosadašnjim ishodom situacija). To ponašanje u javnosti je takođe osobina socipatoloških kriminalnih tipova, koji su nakon zlodjela prema drugima, s tim i takvim zlodjelima dobili još i političku moć i „dozvolu“ da i dalje nastave.

Te podsvjesnom inercijom „uspjeh kroz silu i nasilje“ nastavlja tako i u ovom slučaju. Ako je i pola istina o pljačakama između Jajca-Mrkonjića, prebijanju i premlačivanju ovih i onih, poslovanje sa drogom i na kraju video dokaz da je dječak sa „nabačenim“ fesom preklan po njegovom naređenju (navodno nakon toga igrali fudbala sa njegovom glavom), onda sva kataklizma tamnoga vilajeta nastalog na krvi hiljada nedužnih ljudi je izgubila kapacitet tolerancije i treba da se prekine.

Umjesto da deeskalira, on prijeti.

Stavljanjem svega u politički koncept i time pozivanje na eliminaciju neistomišljenika je poznata metoda totalitarizma, nacionalizma, aparthejda, fašizma, segregacije, rasizma i današnje politike koju na manipulativan način nastavljaju da provode vlastodršci koji su potomci diskriminatorskih i etno-genocidnih ideologija prošloga vijeka.

Da, dozvoljeno je i legitimno sve pojave u društvu, pa čak i pojedinačne, staviti u kontekst politike. Legitimno je biti protiv „nekoga“ ili „nečega“.

Demokratski je biti protiv entitetskog uređenja BiH, protiv nacionalističkog režima, protiv aparthejda, protiv separatizma, protiv diskriminacije.

Legitimno je kritikovati vlast.

Legitimno je privatno čak i mrziti vlast koju obnašaju ljudi koji su dio gorespomenutih ideologija i legitimno je rušiti takve političke i ljudske spodobe.

Naravno, na demokratski način, kroz mirnodopske aktivnosti i principe.

Te stoga, pokret Pravda za Davida, iako to pravno nije, jeste, i treba da bude politički revolt protiv pojava koje su odgovorne za tragediju koja je pogodila porodicu Dragičević. Neovisno od toga kako je završen život pokojnog Davida. 

Pravno je to spontani pokret običnih ljudi, ali u jednom društvu, sve može da se posmatra i u kontekstu politike i vlasti, te je to legitimno pravo svakoga pojedinca kako će i na koji način shvatiti i interpetirati tu pojavu. Igranjem na kartu „zloupotrebljava se tragedija za političke poene“ je šuplja režimska zamjena teza, a kako bi spriječili negativne uticaje na vlastite interese. Jer kako god se gleda na ljudsku tragediju i kako se neko postavi prema tome, pogotovu ako je javna ličnost, naravno da postoji i politički efekat na one do kojih dopire to djelovanje. I tu nije ništa sporno. Zato i postoji javnost, javno djelovanje. Solidarnost sa ljudskom tragedijom, od pojedinaca, od javnih ličnosti, političara je samo dio jednog demokratskog društva. Pravljenje meta za odstrel, proglašavanje izdajnika i rušitelja sistema je osobina totalitarnih i diskriminatorskih sistema, koji bez izuzetka, nose i veliku vjerovatnoću nasilnog obračuna s „neistomišljenicima“.

Međutim stavljena prijeteća politička konotacija u pogledu boli i svega što proživljava jedna ožaloščena porodica je degutantno, zlonamjerno i zločinačko. Upravo zbog toga taj pokret postaje i politički pokret, odnosno, revolt, jer mu je separatističko-nacionalistička vlast „priljepila“ tu osobinu. Pa čak i da je verzija koju entitetske institucije prezentuju istinita, način kako su se te institucije odnosile prema čitavom slučaju je slika i prilika političkog okruženja: dakle ko želi, može pokret shvatiti i kao reakciju na političko okruženje, jer to je individualno pravo, a i individualna percepcija društvenih dešavanja, tragedja, sistema i ljudskih djelovanja, a koju samo jedan totalitarni sistem može pokušati da „ubije“.

Samovlašče na funkcijama

Nedostojan da bude i portir u nekoj osrednjoj firmi, obilježen sa svim neljudskim djelima koja su poznata u asocijalnom ponašanju i djelovanju pojedinaca i grupa, određuje šta je, a šta nije politika, šta je rušenje institucija. A u isto vrijeme, taj „najodgovorniji za sigurnost i povjerenje u sistem tog dijela BiH“, i sistem čiji je on dio, već više od deset godina ruše državu, državne institucije i diskriminiraju sve građane BiH države, crpeći milione iz BiH institucija, a da bi finansirali institucionalni teror na 49% te iste države.

Da, Pravda za Davida je i politički pokret, iako djelovanje tog pokreta nema s politikom nikavih dodira.

Čak šta više, u kontekstu „proglašavanja“ entiteta i entitetskih institucija kao države i državnih institucija, taj pokret i ožalošćeni otac, čine politički i pravno istu nepravdu i prestup prema BiH i većini njenih stanovnika (a i Ustavu BiH), kao i aktuelni režim manjeg entiteta, ali niko od BiH političara izvan tog entiteta, ili neko od normalnih građana BiH iz drugog entiteta ili neka sigurnosna agencija na državnom nivou nije Davoru i pokretu Pravda za Davida prebacio nekakvu negativnu političku konotaciju.

Zašto? Zato što u drugom dijelu BiH, bez obzira na mane društva i vlasti, još uvijek postoji kakva-takva ljudskost i empatija za patnje drugih i nije na snazi totalitarno sputavanje sloboda i „etiketiranje“ izdajnika. Te političke prijetnje i konotacije, u takvim situacijama, mogu pasti na pamet samo poremečenim umovima, kriminalcima i manipulantima.

Takva vlast vlastitu odgovornost i nesposobnost prikriva spekulacijama o „uplitanju stranaca“ i „rušenjem institucija entiteta“, te time pravi prostor za dalje destruktivno i nasilničko djelovanje, odnosno, skreće pažnju s rješenja problema, na političku demagogiju bez rješenja, ali sa izmišljanjem virtualnih neprijatelja.

Pri tome „blokirajući“ slobodu i pravo individue da i kad bi bilo tako kako kaže entitetski režim, da se pojedinac upita „A šta bi ja to izgubio ili dobio kad bi se ukinuo totalitarni institucionalni režim u tom dijelu BiH“? Tj. ako su opet stranci „okrivljeni“i za sve što destabilizuje taj režim, šta je u tome loše? Pa stranci su zaustavili i krvavi rat 90-tih, pa nije valjda da je i to bilo za nacionalistički režim „rušenje insititucija“ ili je kakav-takav mir zaustavio krvarenje hiljada građana BiH?

O politici, „rušenju insitucija“, „uplitanju stranaca“ odlučuju ljudske moralne i intelektualne nule,koji  nije dostojan funkcije, kako, kao čovjek tako i kao profesionalac koji nije u stanju da odvoji privatne „emocije i nedostatak empatije“ od „profesionalnog poziva“.

Odgovornost povlači konsekvence

Odgovoran je jer je učinio da se sigurnosna situacija i osjećaj sigurnosti, svede na strah, represiju i pritisak „bićeš tužen, kažnjen, ako misliš svojom glavom“, a ako si „onaj“ bićeš na nekom spisku, vehabija ili strani agent, a nikako i nikada nećeš u njegovim očima biti čovjek kao ostali.

Zato što 80% policije nema poštovanja prema njemu, osim straha, jer je na funkciji po „političkoj“ direktivi od strane aparthejdsko separatističko-nacionalističkog režima u manjem entitetu, kojeg predvodi patološki mržnjom opsjednuti predsjednik tog entiteta. Režima koji je potpuno odvojen od građana, a kao hobotnica priključen na novčane infuzije, kako od entiteta, tako i od državnih institucija BiH i tih “ozloglašenih” stranaca.

Zato što je problem „terorizma“ stavio u kontekst „vlastitog političkog separatizma“, „gurnuo“ problem „drugima na sto“ da bi pravio paradržavu, te time doveo kompletan sigurnosni sistem BiH, te time i regiona u opasnost.

Zato što je sljedbenik ultranacionalističke politike aktuelnog separatističkog režima u manjem BiH entitetu, te time „pristrasan“, a što je nespojivo s funkcijom koju (ne)obavlja.

Zato što je svoju privatnu ksenofobiju prema pojedinim ljudima, zloupotrijebio u funkcijskoj „moći“ i  u privatnom obračunu s njima.

Zato što će desetine hiljada turista, dijaspore i ostalih „prolaznika“ zaobići u velikom luku teritoriju Bosne i Hercegovine koju teroriše ekipa okupljena oko njega.

Zato što je on i ostala nacionalistička vlast iz tog dijela BiH urušio ugled BiH i njenih stanovnika, sabotirao time i prethodno nabrojanim, put prema demokratiji, te time dao doprinos i motivaciju jačanju negativnih socioloških pojava: međunacionalne mržnje, rasizma, fašizma, kriminala, samoubistava, nerješenih ubistava, iseljavanja, nesigurnosti (anarhije) i ekstremizma.

I na kraju zato što kao odgovorna osoba na funkciji, nije na diplomatski i ljudski način, ponudio „barem kurtoazno“ porodici Dragičević podršku u njihovom nastojanju da se završi istraga, da se nađu činjenični odgovori na otvorena pitanja i da majka, otac i sestra mogu računati i na stručnu pomoć od kvalifikovanih psihologa koji su specijalizovani za takve tragedije.

Umjesto toga, na monstruozni način ožaloščena porodica je žigosana od „ubitačne“ funkcije sigurnosnog sistema i bez imalo obzira pritisnuta uza zid.

Da li če puknuti zid ili oni, pokazaće vrijeme.

U svakom slučaju, s političkog stanovišta, sramota je da u jednoj državi postoji teritorija na kojoj vladaju zakoni aparthejda, institucionalnog terora i vlast koja ljude žigoše političkim pamfletima, a u isto vrijeme funkcioniše i krije se iza entitetskih institucija zahvaljujući novcu građana BiH.