Ivana Ribičić intenzivnije doživljava realni svijet od običnog čovjeka, tom svojom snagom ona svoj doživljaj oslobađa svega običnog što nastoji da se iz realnog svijeta ugradi u njenu stvaralačku imaginaciju, ona filtrira svoj doživljaj i, kada dostigne čistoću doživljenog, prihvaća se kista, staje pred zadanu prazninu površine (platna, papira,kartona) i u tu prazninu utiskuje boju. Slika se počinje oblikovati. Upravo to: slika postaje subjekt čina, i lični objekat.
Ivana Ribičić gradi svijet lirskih fantazija, obojenih magija, maštovitih likovnih uzbuđenja. I sve čini u svijetu materijalne realnosti, rastvorenih tek toliko da bi se u taj prostor mogle ugraditi namjere lepršave igre i stvoriti jezik slobodnog vokabulara i još slobodnije sintakse, jer, igra se ne bi mogla zamisliti ako bi se u sliku prenosile predmetnosti sa svim njihovim zadatostima, formama, lokalnim obojenim faktorima, zadatom prostornošću. Ona ne degradira realno, ona ga preoblikuje, čini ga, dakle, otvorenim za širi spektar doživljavanja, u koji se ne ne ugrađuju samo oni elementi do kojih umjetnikova svijest dospijeva preko čula vida, već i one „stvarnosti“ koje se formulišu u vrijeme umjetnikovih sanjarenja. To je svijet živih obojenih skladova, jednog opšteg optimizma kojim se potiskuje iz središta mišljenja i istorije, i svakodnevno iskustvo.
Njena se slika temelji na postamentu razvijorenog, do fantastike razvijorene likovne vizije, ma o kojoj se tematskoj ideji radilo. Ona se oblikuje u pločastoj ravnici sa lazurnim nanosom boje u kojem se sugeriše transparentnost, i tu se javljaju elementi koji nas sile da sliku Ivane Ribičić povezujemo sa vitrailom. U nekim trenucima bi se moglo reći da Ivana u svoju sliku ugrađuje i elemente poetike kubizma, ali to su detalji njenog stila koji su naklonjeni fantastici, blagom priklanjanju nadrealnom, ali ne u smislu automatizma, oslobađanja podsvjesnog i ukidanja uspomena na svijet doživljenog.
Umjetnica nema potrebe, da iza svog kista ostavlja tragove, da sačuva svoj rukopis, svoj pokret da bi sliku izvela iz tipične ravnine, ona upravo i nastoji očuvati dvodimenzionalnost kao model u kojem se stvara magija njenog stvaralačkog čina. Zapravo razvijoreni oblici, različito intonirani koloritnim kvalitetima, stvaraju utisak reljefnosti površine, treće dimenzije, dubine koja se čini stvarnom. U tako uspostavljenoj konstelaciji odnosa, reljef duktusa bi dovodio sliku do prezasićenosti u kojoj bi se utapao onaj lirski temelj u kojem nalazi svoje smirenje sve ono što se javljalo kao gradivni i element njene slike.
Ivana Ribčić živi tiho, „neprimjetno“ magiji stvaralačkih nemira, ali, kada se prepusti svome stvaralačkom pozivu, svoju tišinu preobražava u poetsku potpunost slikovitog govora, ispod koje se stvaralačka mašta oslobađa, nalazeći svoje bivstvovanje u igri i ritmičkom viđenju svjetla koje uvodi u svoju sliku.
Biografija – Ivana Ribičić
Prof. Ivana Ribičić rođena je 1961. godine u Kiseljaku, BiH, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Sarajevu, 1985. god. Živi i radi kao profesorica likovne umjetnosti u gimnaziji i umjetničkoj školi , SŠ.“Ivan Goran Kovačić“ Kiseljak u Kiseljaku, BiH.
Učestvovala je na velikom broju samostalnih, grupnih, aukcijskih i humanitarnih izložbi u BiH, Hrvatskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Za svoj umjetnički rad na različitim takmičenjima osvojila je više nagrada.
– Dugogodišnja članica ULUBIH-a (Udruga likovnih umjetnika BiH),
– Dugogodišnja članica likovne udruge HKD „Napredak“ Sarajevo,
– Predsjednica Umjetničkog savjeta ULU HKD „Napredak“Sarajevo,
– Voditeljica likovnih sekcija i organizatorica izložbi,
– Stručna saradnica i voditeljica likovne kolonije „Planinski krajolik“ Kiseljak,
– Niz godina radila kao scenograf na televiziji, te sudjelovala na izradi više scenografija u raznim javnim projektima.
Autor teksta: likovni kritičar Vojislav Vujanović, (✝ 11.01.2018)
