Vojislav Vujanović, Sarajevo, 25. 02. 2016.
Harmonija krajnosti – Hiba Mustafić
Dva su inspirativna izvorišta iz kojih Hiba Mustafić crpi svoju stvaralačku energiju i udovoljava našoj likovnoj znatiželji i budi u nama voljnost da tragamo za značenjima koja je umjetnica utkala u vizualni sloj svoje slike. Jedno od tih izvorišta njenih jeste boja, a drugi motiv koji je pronalazila u određenom prirodnim ambijentu. Zbog toga njen stvaralački postupak možemo dvostruko okarakterisati: kao koloristički i kao impresionistički. Njene slike govore prvenstveno skladom bojenog reljefa gdje boje usklađuju svoju izražajnu snagu odnosima pigmenata ili njihovih valera oblikujući svijet koji se ne oslanja na neposrednu iskustvenost već izvire iz duhovnih proživljavanja koja umjetnica nosi u sebi, osmišljava svoj unutarnji život i prevodi ga u značenja koja, potom, otjelovljuje u prizor, u sliku, u novi svijet koji je proistekao iz njene magije.
Ona ne želi poricati svijet kojim je okružena, ali bi, istovremeno, htjela oblikovati svijet drugačijih atributa, one životne bujnosti koja se prelama kroz bojene valere oblikujući svijet naglašenijih emocija i prisnosti koju, potom, transmituje u motivima kojima ispunjava drugi dio svojih likovnih preokupacija. Na taj način umjetnicu zatječemo između dva inspirativna stanja: jedan je svijet koji se nudi u svojoj objektivnoj realnosti, a drugi je iznikao iz njene nutrine i našao svoje otjelovljenje na njenoj slici.
Ta dva svijeta su strukturalno različita: jedan se oglašava slojem predmetnog, drugi je predstavljen bojom. Pa ipak, oni su bliski, vezani dvostrukim kopulama – lirskom transparencijom i emotivnim prelivima. Ako pogledamo slike Hibe Mustafić, zasnovane na bojenim skladovima, primjećujemo da je emocija dominantna i da snaga emotivnog naboja ovisi o načinu na koji je umjetnica nanosila boju. Ako su emocije više prozirne, tanane, boja je jedva prekrivala podlogu, ako su, pak, emocije uzvijorenije, bojeni pigment je gušći i ostavlja dojam gustog namaza. Do tog razlaganja emocije umjetnica je došla gotovo intuitivno, bez pune svijesti, mada su uočljivi neki elementi koji nas dovode do samog ruba umjetničke osviješćenosti. Dešava se to u trenucima kada umjetnica modulira samu podlogu slika: ona u podlogu utkiva neki slobodni motiv kao da ga je prenosila sa folklornog artefakta ili je na podlogu aplicirala preparirani papir pa ga, potom, vezala za podlogu i prekrivala jedinstvenim bojenim slojem. U svakom slučaju, bilo je u tome i određene stvaralačke igre kojom je umjetnica ojačavala svoju emociju.
U opusu koji nam se nudi, malo je slika u kojima je dokinut predmetni sloj, mada ima nekoliko slika u kojima je, naslovom, sugerirala predmet kao motiv, ali je boja snažno rastvorila „predmet“ tako da se teško prepoznaje u svojoj neposrednoj konstituciji. To su, recimo, slike sa nazivima „More“, „Plavetnilo“, „List“. U takvim slikama se, bez sumnje, prepliću emocija i lirska otvorenost. Apstrakcijom uistinu možemo nazvati sliku koju je umjetnica tako i nazvala, ali i slike sa nazivima „Der Keim“ ili „Duet“ u čijem se koloritu može naslutiti profil neke mlade žene.
Lirsko u slikarstvu Hibe Mustafić je svoje izvorište našlo u onom dijelu njenih slika u kojima je predmetni sloj ojačavan i bitno utjecao na formuliranje vizualnog aspekta njenog izričaja. Te slike su i znatno brojnije, a neke od njih, sa biomorfnim motivima, možemo uistinu smjestiti u prostor pejsažnog slikarstva. Ali, bez obzira kakav se motiv našao u njenoj slici, on je nosio u sebi lirski naboj, prestajao biti elemenat prenesen iz prirodnog ambijenta i postajao metafora lirskog iskaza. Najsnažniju metaforičnu snagu isijavao je iz sebe motiv sa nazivom „Margarete“. Motiv je sazdan od snopa bijelih cvjetova koji su ujedinili svoju lirsku energiju i formirali magiju bjeline koja se razlijevala prostorom i davala drugim motivima lirski polet. Sa nešto slabijim intenzitetom oglašava se slika sa nazivom „Ispod vodopada“ gdje, ponovo, dominira bijela boja.
Drugačijim lirskim intenzitetom se oglašavaju slike u čijem su se središtu smjestili makovi, zatim slijede slike koje su na samoj granici pejsažnog slikarstva, kao što su: „Behar“, „Ljepota divljine“ i slika sa naslovom „Negdje u polju“. Prisutne su, potom, slike sa motivima riba, sa jedrenjacima, mostovima, a ima nekoliko slika sa arhitektonskim motivima („Grad na vodi“, „Magični grad“ i „Kuća na vodi“).
U samom načinu gradnje slike Hiba Mustafić ne ostavlja trag svoga duktusa i ne dozvoljava da bilo koji dio slike ostane nepokriven bojom, boja je utisnuta u plohu na kojoj se udomljuje njena slika. Ona poštuje klasični princip da boja živi isključivo snagom svoga pigmenta, bez elemenata kojima bi naknadno slici dodala i faktor u kojem bi se očuvao identitet umjetnika ostavljajući trag kičice iza sebe, svjedočeći o zanosu u stvaranju slike, oblikukući reljef koji bi se razigravao u slobodnom prostoru slike.
