Muriz Memić – Produkt moralno-sociološkog okruženja i linčovanje nevinih

Muriz Memić - Produkt moralno-sociološkog okruženja i linčovanje nevinih
Share

Pet godina Muriz Memić nije imao obzira prema djeci drugih familija, nije štedio sebe, ni familiju, ni poznanike, ni njihove familije, a da bi uvjerio sebe i okolinu da je njegov sin ubijen. Čak šta više, samozadovoljno se smješka linčovanju osoba koje je on u njegovoj egocentrično autosugestivnoj fazi (to bi trebala valjda da bude tuga), bez ikakvih razumnih dokaza, osim konstrukcija, odlučio da “kazni”. Zloupotrebljavajući saosječanja okoline i idući na ruku, pojedinim senzacionalističkim i huškačkim medijima.

Naime, iako je u našem društvu pravda, nepravda, ispravno, pogrešno poprimilo odavno katastrofalne moralno-sociološke metastaze koje sa pravdom i istinom odavno nemaju ništa, Muriz Memić je, nadati se, krajnji produkt bolesnog društva i nadati se da će nakon ovog slučaja to društvo početi da se vraća u „normalnu“ civilizaciju. Ukratko je ovo i definicija onoga što je Visoki Predstavnik metaforično nazvao društvom „kuhane žabe“.

Muriz Memić i oni koji njegovu posttraumatičnu autosugestivnu „istinu“ već godinama svakodnevno serviraju kao „istinu“ odavno su trebali da budu zaustavljeni u uništavanju institucija, u uništavanju drugih familija i posebno u uništavanju druge djece! Dakle, institucije trebaju voditi istrage, tužiti, hapsiti, presuđivati tj. institucije, pogotovo pravosudne, moraju u jednom društvu imati „zadnju“ riječ. A ne pojedinac.

Muriz Memić tj. otac koji je izgubio dijete i koji je prvu fazu tuge „nemirenja sa gubitkom“ pretvorio u hroničnu i opasnu kampanju „osvete“ za njegovu bol, njegov gubitak, trebao je na neki način biti pod medicinskim tretmanom.  

U takvim traumama Muriz Memić je trebao da bude pod budnim okom medicinskih stručnjaka, koji bi njemu i njegovoj familiji koliko god to teško zvuči, pomogli da shvati brutalnu i surovu realnost sudbine.

Da, jedan roditelj teško prihvata smrt djeteta i teško prihvata da je bila „nesreća“. U toj fazi roditelj „njegovu realnost“ često „hrani“ i potvrđuje sa svim što se oko njega dešava i u svemu traži dokaz „njegove realnosti“. Teži da u svemu i svakome vidi „krivca“, „suučesnika“, a zbog „količine“  TUGE, nije u stanju da „ima obzira“ prema drugima, prema drugoj djeci, prema osjećanjima drugih. Naravno ne svi, ali Muriz Memić je tipičan primjer takvog roditelja.

Možda je najbolji primjer to što je po Murizu Memiću, neka navodna sveska koju je imao „Alisin otac“, dokaz „Murizove autosugestivne realnosti“.

Ne, ta sveska je najvjerovatnije dokaz da je Alisin otac tražio način kako da zaustavi brutalni linč koji već pet godina provodi Muriz Memić nad njegovom kćerkom!

Ili Memićeva konstrukcija da mu je tužilac Dalida Burzić rekla “nije bilo namjere da ga ubije” i pri tome pokazivala “stisnutim šakama” da je vozać “držeći volan vozila” pokušavao da izbjegne “udar”. Memić je i to okrenuo onako kako je u njegovoj “osvetničkoj glavi” i protumačio kao da je to “simulacija dvije šake koje nekoga udaraju”. Dakle, očigledno da Memić svjesno, bezobzirno koristi sve da bi se “hranio” i da bi se “svetio”.

Njegova bezosječajnost i egocentričnost dolazi najviše do izražaja kad je u pitanju razumijevanje ljudi koji su prvi stigli na lice mjesta, odmah nakon tragedije. Memić potpuno bez empatije, nikad se nije upitao kako je policajcima koji obavljaju uviđaje nesreća, kako je bilo Alisinom ocu kad je došao na lice mjesta. Nikad nije pokazao ni gram razumijevanja za te ljude koji su prvi gledali taj prizor. Nikad nije pokazao ni gram zahvalnosti Alisinom ocu što mu je i u trenucima kad je gledao krvavu kčerku, mislio na njega, na telefon njegovog Dženana i sačuvao ga i dao ga njemu. Ne, narcisoidni i opasno bezosječajni Memić je i to iskoristio za konstrukcije i poslao ljude u zatvor! Koliko god je Memić za sažaljevanje, toliko je sigurno da će doći vrijeme, na žalost, kada će se stidjeti tih postupaka.

Alisa je u tragičnoj nesreći bila teško povrijeđena. Nakon takvih događaja, večina ljudi (pogotovu žene) dožive amnezije i druge posttraumatične simptome. Ali Muriz Memić i njegova organizacija saučesnika u linču, umjesto pomoći ponudio je Alisi Mutab svakodnevni linč! Zbog linča koji Memićeva organizacija provodi nad Alisom Mutab potrebno je da se ukljuće organizacije i institucije za zaštitu žena i da se ponudi zaštita Alisi Mutab, a najbolje izmještanje iz Sarajeva.

Umjesto da „pobijedi“ njegovu brutalnu tragediju i smogne snage da shvati „kako je dobro da je barem Alisa živa“, Memić, u stilu neodgovornog vozaća, ruši sve pred sobom.

Djevojka koja je doživjela svu strahotu događaja pri kojem je poginuo njegov sin, linčuje Muriz Memić svih ovih godina, pred nama, pred očima javnosti.

Svi oni koji amneziju koju je imala i ima Alisa Mutab negiraju trebaju da odgovaraju krivično. Poznati batinaši i kriminalci (zastrašujuće je da neki sjede u opštinskim vijećima?!), ili novinari koji se “pale na linč” Prof. Izetbegović, i kojima tada, bio kriminalac, bio bolestan čovjek postaje “dragocjen” gost, a koje je Muriz Memić “vrbovao” da “iskonstruišu” njegovu “istinu” i brutalno unište druge familije i njihovu djecu je opasna društvena devijacija koja pokazuje da u Bosni i Hercegovini vlada anarhija.

Kako drugačije razumjeti, ako taj isti viječnik, po medijskim izvještajima opterečen kriminalom, batinjanjem, čak i porodičnim nasiljem, javno preko medija poručuje čovjeku koji je u zatvoru i koji nije osuđen (a i da jest!), da “ako želi da spasi kčerku, treba da napravi sporazum sa tužiocem o priznavanju krivice”! Dakle, javna prijetnja, ucjena, koja ima i elemente prijetnje smrću. I taj takav problematični tip, koji je imao veze i sa reketarenjem i lihvarenjem (kako su izvještavali mediji), odjednom postaje relevantan svjedok, umjesto da bude uhapšen.

Kako je krenulo, ne treba nam sudstvo, dovoljno je da populista Al- Hadžifejzović “lafo” pozove na zaštitu djece (odlika populizma) i donese presudu da je “bilo ubistvo”.

Na žalost ta poremečena narcisoidna i egocentrična pojava će na kraju i da “izmisli” ubice i da osudi nevine ljude. Bitno je samo da je “gledanost” donijela koju hiljadu maraka više!. Pormečeni i asocijalni tipovi, zbog kojih svako pametan treba da se otisne u bijeli svijet, jer ta sprega “ratnih” novinara, profitera i društvenih devijacija svakoga može da pošalje u zatvor ili da ti uništi perspektivu, a da pri tome zloupotrijebe patnju drugih.

Svi su zaboravili da su i oni „drugi“ roditelji i da imaju djecu!

Muriz Memić je u njegovoj hroničnoj autosugestiji dobio saučesnike u medijima, u advokatima, u političarima, u sigurnosnim agencijama. Samo u bolesnom društvu je bilo moguće da jedan očigledno od tuge „skrhan i zbog toga neobjektivan“ roditelj njegovu „autosugestiju“ prihvati kao realnu i da saučestvuje u uništavanju drugih familija i njihove djece. Pri tome koristeći „njegove“ interpretacije i redajući mozaik onako kako se povrđuje „njegova istina“, i dovodeći u pitanje sve činjenice koje demantuju Murizovu istinu. Murizov “privatni” tužilac koji je na ročištu Mutabu i policijskom službeniku Dupovcu obrazlagao razloge “zašto Sud treba da odredi pritvor” je u najmanju ruku “ismijavanje” pravosudnog sistema, a porazno je što je taj pledojer, taj performans, bez ijedne razumne činjenice, prihvačen od strane Suda kao razlog da se po svoj prilici potpuno nevini ljudi, na osnovu konstrukcija, odvedu u zatvor! Ili su zatvoreni jer spomenuti kriminalac i batinaš, koji sjedi u gradskom vijeću, ponovo lihvari (ucjenjuje), a zašto je već bio procesuiran. Samo da bi se osvetnički nagon Memića, populizam i “rušilačka” uređivačka politika pojedinih sarajevskih novinara “umirila”, bez obzira na cijenu koju plačaju nevini ljudi i njihova okolina. Broj onih koji su po Memiću “umiješani u njegovu konstrukciju ubistva” odavno premašuje broj ljudi koji su bili obuhvaćeni istragom prilikom atenata na Predsjednika Amerike Kenedija, tako da prihvatajući takve konstrukcije, postajemo dio naučne fantastike. A što je jedna katastrofa u smislu funkcionisanja pravnog sistema jednog društva.

Muriz Memić je poslao u zatvor ljude koji su najvjerovatnije krivi samo zbog toga jer nisu slijedili „Murizovu istinu“ nego zdrav profesionalni i socijalni razum.  Muriz je napadima na pravosudne organe sve uradio da najvjerovatnije odgovorni za saobraćajnu nesreću budu oslobođeni.

Dakle, ometao rad pravosudnog sistema države. Svjesno, nesvjesno ili iz nekih samo njemu poznatih (ili osvetničkih) razloga.

Poražavajuće je da je našao „plodno tlo“ u pojedincima, javnim ličnostima, pojedinim medijima, institucijama za „prakticiranje“ njegove tugom izazvane percepcije, koja veoma često izgleda narcisoidna, osvetoljubiva i psihološki egocentrična. Njegovu ličnu tragediju usmjerio je na rušenje države, institucija i egocentričnu želju da drugima nanese bol.

Muriz Memić je neko ko u njegovom pohodu, nema obzira ni prema kome, pokazuje da i pored tragedije, na prvo mjesto stavlja njegov kompleks više vrijednosti, umjesto da diskretno, ako u nešto sumnja, sarađuje sa nadležnim insitucijama.

U roditeljskoj žalosti nakon smrti djeteta i nemirenju sa tom tragedijom, postoje tri moguća ishoda:

  1. roditelji postaju senzibilniji, imaju više empatije nego prije tragedije
  2. roditelji se samouništavaju
  3. roditelji ruše sve oko sebe

Kao roditelj koji poznaje sve faze slične tragedije, sve sumnje koje se pri tome motaju po glavi, svu nemoć da se pomiriš sa sudbinom, saosjećam sa Murizom Memićem.

Ali ga kao čovjeka “osuđujem”, jer sebi daje pravo da bude i kadija i sudija. Da uništava druge familije!

Muriz Memić je pokazao da je osoba koja nema obzira prema drugima, prema društvu u kojem živi, prema vlastitoj familiji, drugoj djeci i da stavlja sebe u centar zbivanja.

Njegov govor tijela, njegova zastrašujuća smirenost prilikom osvetničkog pohoda (atipična za roditelje koji su ožaloščeni) je prije svega signal da se medicinski stručnjaci i društvo u cjelini upita da li mi imamo izgrađene institucije koje u ovakvim situacijama znaju na koji način sanirati posljedice za roditelje i okolinu u kojoj su takvi roditelji. Da li je “faza nemirenja s gubitkom” (psihološki proces tugovanja), prerasla u društvenu stvarnost? U drugim zemljama postoji lanac institucija i organizacija koji posebnu pažnju posvećuju roditeljima koji su izgubili djecu.

Na žalost, vozać Memić nema obzira ni prema Dženanu Memiću,prema duši vlastitog sina.

Više puta je rekao da on (Muriz Memić) zna ko je ubio njegovog sina. Pri tome je uvijek, iako u tuzi, odgovor uskraćivao obrazloženjem „ubicu trebaju pronaći institucije, to nije njegov posao“. Ovakvo ponašanje je monstuozno i nije tipično za ljude koji su odgovorni prema sebi i drugima.

Koji je to “utučeni otac” koji “govori o poslu”, a “misli” da mu je dijete ubijeno!

Pitam se kakav je njegov karakter, kao oca koji je izgubio sina, a koji „zna ko je ubica“, a ipak ima vremena da to rješavaju institucije, pri čemu on ometa istragu, i koje on ruši već pet godina!

Zbog njegove donekle razumljive mentalne nemoći da prihvati surovu realnost „gubitka sina“, te pored uništavanja drugih familija, Muriz Memić još nije smogao snage i “pustio u smiraj i mir ni dušu vlastitog sina”.

Ne čudi onda da se takav čovjek ne pita kako je roditeljima onih koje on svakodnevno optužuje, osuđuje, zatvara i linčuje!

Iako je apsurdno, jer on bi kao roditelj koji je izgubio dijete trebao biti prvi koji bi najmanje želio uništavati drugu djecu, nanositi bol drugim roditeljima.

Muriz Memić ne treba da hapsi, da poznaje unaprijed planirane akcije policije i sudova i da time zastrašuje i prijeti drugima. On treba medicinsku terapiju koja će opasnost koju on predstavlja po sebe, po društvo i koji je empatiju društva (zlo)upotrijebio za potvrdu „njegove privatne istine“ i njegov tragični krstaški pohod, svesti na minimum.

Za dobro Muriza Memića, njegovu familiju, druge familije, a pogotovo za smiraj duše njegovog tragično preminulog sina. I za doprinos objektivnom radu sudstva, tužilaštva i drugih sigurnosnih agencija.

Da, moj sin je najsavršeniji, ali i drugi sinovi i kćerke su nečija najsavršenija djeca!

Memićeva i Hadžifejzovića populistička poruka da je to njihova “borba za nas, za našu djecu” je upravo suprotno. To je prijetnja i napad na slobodu. Ta njihova borba je dobra njima dvojici, jer time sebi daju pravo da odlučuju o “životu” drugih. A to je naravno put u anarhiju. Jer o nama treba da se brinu institucije, da imamo sigurno društvo i okruženje i da ne živimo u strahu od laži i konstrukcija koje, danas, sutra, mogu da postanu mjerilo ljudskog života, jer je to “odredio” neki pojedinac ili populistički medij.

Poziv njegovog advokata javnosti da se ne podnose tužbe protiv Memića, a zbog najave pojedinaca koje je Memić iskonstruisanim lažima, prijetnjama i linčovanjem optuživao za sve i svašta u najmanju ruku dovodi u sumnju profesionalni kapacitet dotičnog advokata. Po njemu, njegov klijent, iz “humanih” razloga treba da uništava i linčuje lažima i konstrukcijama koga on hoće, a oni “iz humanih razloga i sažaljenja” trebaju to pustiti i dozvoliti bez otpora.

Vjerovatno je po njima (i Memiću) humano što već pet godina linčuju nečije dijete i što su trenutno u zatvoru dva čovjeka i što su uništili dvije familije.

Njegovo pozivanje na 10 000 stranica samo je potvrda da se radi o interpretacijama, jer vjerovatno (koliko god je to naravno tragično) činjenično stanje stane na nekoliko stranica. Svako ima izbor da činjenice prihvati ili ne, ali niko nema pravo da uništava živote drugih i u normalnom društvu mora za to da odgovara. U suprotnom ostajemo u anarhiji, a najbolje je bježati iz anarhije.

Najveći neprijatelji Muriza Memića su upravo ovi što podržavaju njegove interpretacije, a koje se ne zasnivaju na činjeničnom stanju.

Time oni produžavaju agoniju samog Memića i doprinose da njegova tuga poprima katastrofalne i hronične posljedice, kako za njega, tako i za one koje on optužuje i za čitavo društvo u cjelini.

U tome je razlika između moje tuge i brutalne osvetničke tuge Muriza Memića i rušilačke grupe koja ga u tome podržava.

H.M.

Komentariši