IzložbeKultura i umjetnost

Najava izložbe: Liba Peršinović Levi “Korijeni”

Share

Slike su lišene suvišne naracije, ali i pretjeranog hedonizma boje. Doimaju se kao zgusnute poetske vizije razbuđenih praskozorja u kojima se projicira zaigrana mašta uznemirene pjesničke prirode. Čitav jedan omamljujući fantazmagoričan svijet koji balansira na granici između sna i jave, ljubavi i patnje, dodirujući osjetljiva mjesta stvarnosti i fikcije, u kojima se fizika i metafizika stapaju u prozračnim fluidima spektralnih sazvučja boja.

O umjetnici

Rođena sam kao kćer jedinica u seljačkoj obitelji 13. srpnja 1948. u stoljećima starom selu Prodawich-Bel Tur- Virju, u srcu Podravine ujedno i kolijevci naivnog slikarstva.
Od prvih koraka do 15. godine živjela sam s prirodom, obavljala s roditeljima sve seljačke poslove, provodila ljeto na obalama Drave ili njenih pritoka ne odvajajući se od olovke i papira, bilježeći, crtajući sve oko sebe, prateći snažnu maštu koja me u već prekrasnom krajoliku odvodila u još ljepše – nepoznate krajeve.

Nakon završene osmogodišnje škole i osvajanja prvog mjesta u regionalnom natjecanju “Slikanje na asfaltu” u Đurđevcu 1963., u odabiru nastavka školovanja moja želja za umjetničkim obrazovanjem nažalost nije bila uslišena te upisujem i završavam školu za medicinske sestre u Bjelovaru.

Osobni životni preokreti odvode me van granica Hrvatske (jesen 1986.) dalje nastavljam sa slikarstvom, ali ‘naivi’ dodajem tehnike ulje na platnu, lavirani tuš i realiziram tri murala u talijanskom gradu Varese 1989./ 1990.

Od 1978. izlažem po prvi puta kao novi član “Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske”, zatim 1982. g. uvrštena sam u veliku reprezentativnu izložbu “Jugoslavenska naivna umjetnost” sa slikom ulje na staklu “Umorna ali sretna obitelj” 30 x 40 cm. Zatim, neposredno prije mog odlaska iz Hrvatske, iz meni nepoznatih i nikada objašnjenih razloga bivam brisana iz članstva DNLUH.

Pisana riječ-poezija i ‘pisanje kistom i bojom’, sada isključivo ulje na staklu, i dalje su sastavni dio mog života te nakon mnogih članstva u raznim likovnim udrugama, društvima u Hrvatskoj i inozemstvu danas sam samostalna (slobodnjak) mislima, riječju i djelom te sam ponosna i zahvalna da me 2016. HSK prepoznao i primio kao svojeg člana.

Danas živim u Zagrebu u zasluženoj penziji, okružena ljubavlju i bezgraničnom podrškom svojih potomaka i radim samo ono što sam oduvijek željela: slikam, slikam… slikam! Iskreno se nadam da će i nakon 70 godina života moje oči i dalje jasno vidjeti/gledati sadašnjost, a vraćati mi u umu zapečaćene slike moga porijekla, moga djetinjstva…