Featured ARTist: “Priče iz Mrkonjića” – Mladen Mlađo Svetinović

Featured ARTist: “Priče iz Mrkonjića” – Mladen Mlađo Svetinović
Share

Pisci poput Mladena Mlađe Svetinovića su obdareni da „dušu jednog grada“ ispričaju kratkim pričama. Kao što slikar bojama stvara atmosferu i emocije pejzaža, tako pisac u knjizi „Priče iz Mrkonjića“ riječima slika dušu i ljude njegovog rodnog grada.

Jednu epohu ili dio istorije grada prepoznajemo i iščitavamo najčešće kroz datume, značajne događaje, statističke brojeve i imena poznatih pojedinaca koji su ostavili upečatljiv trag toga vremena. Ipak da bi upoznao jedan grad, moraš osjetiti njegovu dušu.

Duša grada (čaršije) koja šeta i miriše ulicama, koja prenosi toplinu i zvuk sudara nakovnja i čekića ili šalje dodir čaršijskih sokaka je simbioza i (ne)namjerna interakcija pojedinaca, stanovnika te čaršije, koji svojim individualnim i svakodnevnim bivstvovanjem pored nas, postaju dio nas, i mi dio njih. Kao što udisanje zraka postane „podrazumijevajuća“ rutina, tako ljudi u većini, ne dožive (osjete) dušu nekog mjesta ili grada, osim kad se dogode ili dožive situacije i životni izazovi koji su narušili rutinu življenja ili se pojave knjige poput „Priče iz Mrkonjića“.

U knjizi „Priče iz Mrkonjića“ je upravo ono „podrazumijevajuće“, „svakodnevno“, „rutinsko“ postavljeno u centar i pisac je njegovim urođenim smislom zapažanja i memorisanja koncipirao formu pisanja koja od čitaoca ne traži mentalni „napor“, nego izaziva želju za daljim čitanjem.  

Mladenove „Priče iz Mrkonjića“ se čitaju „same od sebe“, u „jednom dahu“. Ujutro uz kafu ili uvečer pred spavanje, u svakoj situaciji, njegove priče su duhovni doping nostalgične, sjetne, ali pozitivne energije.

Ovaj osvrt interagira i subjektivno, jer pisca poznajem, a Mrkonjić je moj rodni grad. Ali tu subjektivnost usmjeravam u objektivni utisak o njegovoj knjizi. Naime, naracijska tehnika koju koristi pisac u potpunosti se podudara sa čovjekom Mladenom i piscem Mladenom. Oba su jednostavna, pristupačna i širokogrudna bića. I Mladen pisac, i Mladen čovjek posmatra i doživljava svijet, ali tako da njegova „osmatračnica“ nije centar. I čovjek Mladen, i pisac Mladen, nesebično voli i lirski „prozira“ kroz kratke priče, o njegovom rodnom gradu, o ljudima koji su utkali dušu tome gradu, o porodici, o kovačima, kosama Varcarkama i mrkonjičkim zanatlijama, fudbalskom klubu Sloboda, mrkonjićkom horu ili o ocu i majci.

Sujetno, bez teških riječi, daje do znanja da je ta epoha, odnosno, duša grada o kojem govore „Priče iz Mrkonjića“ nestala devedesetih godina, ali njegova knjiga nenapadno osvježava i ovjekovječuje tu mrkonjićku „dušu“ i time čitaocu postaje trajna uspomena.

Dakle, dotiče se i tema koje su teške, koje period devedesetih godina obilježavaju i koje tragično pogađaju i njegovu užu porodicu, ali na njemu specifičan način, pisac bez tendencioznih rečenica na jedan ljudski i objektivan način podsjeća na događaje koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.  

Mladjo i ja smo to vrijeme (devedesetih) nazvali „zubata vremena“. Ova subjektivna digresija, ipak osvrtu na knjigu daje dodatnu objektivnost, jer baš u tim „zubatim vremenima“ pisac i ja smo bili svakodnevno, što poslovno, što privatno u intenzivnom bivstvovanju jedan pored drugog. U to vrijeme, blago rečeno „nečiji život“ je bio „od danas do sutra“, ali družeći se tada s piscem knjige, svakodnevno smo u sitnicama; bila to jutarnja kafa kod Olge, bio to burek za vrijeme pauze kod Šaina, espreso kafa ili uvečer pivo kod Vjeke ili kljukuša kod moje majke, s Mladenom je uvijek bilo zanimljivo, pozitivno, veselo. Oko nas je „letjela“ latentna atmosfera nesigurnosti, ali u nama je prevladavao smisao za humor i radost malim stvarima i događajima „koji puno znače“. Takve su i priče u Mladenovoj knjizi, koje oživljavaju „obične“ ljude, njihove uspone i padove, koji su na prvi pogled sasvim „svakodnevni“, ali kroz njegove priče postaju kreatori duše jednog čitavog grada. A priče, bez obzira koliko smiješne ili tragične, reflektuju piščev smisao za humor i radost malim stvarima i događajima.

Knjiga je u isto vrijeme i svjedok jednog vremena, dakle dokument o Mrkonjiću i zaboravljenim ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u postojanju i razvoju grada. Knjiga je s jedne strane „opuštajuće“ štivo, ali je njen dokumentarni karakter impozantan. Kroz jednostavne događaje u pričama Mladen Mlađo Svetinović je imenom i prezimenom obuhvatio tadašnju kulturno-zanatlijsku elitu grada.

U tome i jeste suština i nemjerljiva uloga umjetnosti uopšte, kao svjedoka i protagoniste prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Čitajući „Priče iz Mrkonjića“ čitalac s Mladenom prolazi ulice, sokake i mahale, odlazi u tadašnje kafane i kafiće, svraća u Hotel, osjeti miris mrkonjičkih ćevapa, pozdravlja drage ljude i komšije, sprema se na igranke i zanatska sjela i uvijek iznova vraća se kući i roditeljima.

U pričama pisac njegovim pristupačnim stilom čitaocu „servira melodiju“ ravnomjernog zvuka čekića i nakovnja iz mnogobrojnih kovačnica tadašnjeg Mrkonjića, koji kao orkestar prati mrkonjički hor, a u isto vrijeme čuje se navijačka graja sa Slobodinog gradskog stadiona, nakon što je Mladen Mlađo Svetinović, ponovo zabio gol.

O piscu

Mladen Mlađo Svetinović rođen je 30.10.1955. godine u Mrkonjić Gradu gdje je završio gimnaziju. Bio je profesionalni fudbaler, igrao za Prvu Fudbalsku Ligu Jugoslavije Dinamo Zagreb i Drugu Ligu Iskra Bugojno. Karijeru je počeo u Slobodi Mrkonjić-Grad 1971. godine i bio je njen dugogodišnji kapiten. U Slobodi je završio karijeru 1990. godine. Nastupao je za Omladinsku fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije i Hrvatske. Pisanjem se počeo baviti još u gimnazijskim danima, a zvanično je počeo objavljivati svoje priče na portalu mrkonjic-grad.com u rubrici „Sjećanja“. Od 1997. godine živi i radi u Americi, gdje je završio Socialne Nauke na fakultetu u Spokane država Wašington. Oženjen je sa Mirjanom Nenad Svetinović i ima dva sina Slavena i Davora.

Hari M., osvrt na knjigu “Priče iz Mrkonjića”

Komentariši