Analiza: Akademik Dragan Čović i etničko-teritorijalni koncept biračkog tijela

Analiza: Akademik Dragan Čović i etničko-teritorijalni koncept biračkog tijela
Share

Više od deset godina Dragan Čović (ne)namjerno na (po)grešan način (ne)shvata pojam konstitutivnosti i legitimnog političkog predstavljana. Njegova pogrešna (etničko-teritorijalna) politika koja je upakovana u retoričku igru riječi izgleda na prvi pogled „ispravna i logična“, ali suštinski se kosi sa demokratskim evropskim načelima, pravima kolektiva (naroda) i posebno direktno diskriminiše pojedinca i njegova individualna prava.

Na drugoj strani direktno kolidira sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno, rušila bi u slučaju primjene načela Dejtonskog sporazuma.

Član I Ustava Bosne i Hercegovine:

2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Njegov prijedlog izbornog procesa za Članove Predsjedništva ne samo da je etničko-teritorijalno orijentisan, nego ide u pravcu krivotvorenja i podmetanja, odnosno podvala i dezinformisanja javnosti i međunarodne zajednice.

Prijedlog akademika Čovića je baziran na (namjernoj?) nepostojećoj temi „izbori za hrvatskog, srpskog i bošnjačkog Člana Predsjedništva BiH“.

Zašto je to laž?

Zbog toga što ne postoji funkcija hrvatski, bošnjački i srpski Član Predsjedništva.

Član V

Predsjedništvo

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.

Čović i njegov politički lobi već godinama dezinformišu javnost o ulozi i funkciji Članova Predsjedništva BiH. Naime, po Ustavu BiH, ne postoji bošnjački, srpski i hrvatski Član Predsjedništva, nego po jedan Član Predsjedništva iz reda konstitutivnih naroda.

Članovi Predsjedništva su funkcije koje predstavljaju državu Bosnu i Hercegovinu tj. njene narode i građane u sferama i ingerencijama koje su propisane Ustavom BiH npr. Vanjska politika Bosne i Hercegovine i to na čitavoj teritoriji BiH.

Čović namjerno izbjegava govoriti o činjenici da npr. ne postoji pravilnik ili statut ili neki drugi akt / dokument koji pravo i ulogu Člana Predsjedništva diferencira na osnovu etničke pripadnosti Člana Predsjedništva, a što bi bilo protivno Ustavu BiH i posebno teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.

Dragan Čović godinama manipuliše javnost i međunarodnu zajednicu i plasira dezinformacije (a što je krivično djelo) koje ne odgovaraju zdravorazumskoj logici prije svega, a ni činjenicama koje propisuje direktno i indirektno Ustav BiH.  

Pri tome ide tako daleko da legitimno izabranog Člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda brutalno i svakodnevno atakira, diskriminira i vrijeđa na nacionalnoj osnovi!

Područja koje kontroliše Dragan Čović i njegovi sljedbenici, po ugledu na neke ekstremen organizacije, donose proglase i proglašavaju Člana Predsjedništva BiH personom non grata, iako taj čin predstavlja teško krivično djelo, a za koje do danas još niko nije procesuiran!

Logično je da te činjenice ne spominje Dragan Čović, jer bi time svo njegovo političko djelovanje došlo u sferu kršenja Daytonskog mirovnog sporazuma. A na stranu da “skriva” činjenicu da je Član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata izabran ogromnom većinom glasova od strane pripadnika svih konstitutivnih naroda i ostalih.

Svako, kao zdravorazumsko biće treba da se zapita da li je uopšte moguće da institucija Član Predsjedništva BiH u jednoj suverenoj državi „bude predstavnik“ samo jedne etničke skupine?

Na prvi pogled vjerovatno „Čovićev Hrvat“ bi rekao „zašto nije moguće“, ali na drugi pogled slobodan čovjek bi sebi mogao postaviti pitanje da li bi u tom slučaju Bosna i Hercegovina bila podijeljena država?

Da li u Čovićevoj „etničkoj koncepciji“ Član Predsjedništva BiH može uopšte, da predstavlja domovinu državljana Bosne i Hercegovine?

Naravno ne.

I naravno da DA, kad je u pitanju separatistička politika koja dolazi iz manjeg BiH entiteta ili politika Čovića koja latentno sanja o „trećem entitetu“ na miran način i time „s vanjske strane“ učvršćuje bedeme tzv. „srpskog sveta“. Pa je time logično zaključiti da je Dragan Čović prosrpski tj. velikosrpski, a ne hrvatski političar. Dakle, nije nosioc evropskih, ni demokratskih vrijednosti, te je laž da su on i njegovi sljedbenici „promicatelji euroatlantskih integracija“.  

Metoda „nametanja i dezinformisanja“ koju primjenjuje Dragan Čović je u osnovi preuzeta od nosioca srpskog nacionalizma i hegemonizma: manipulisanje činjenicama, skrivanje iza naroda, logika „obrnutog“ argumentiranja, medijska propaganda. Tu metodu i fenomen svakodnevno vidimo u svim porama života „balkanskih zemalja“.

Najupečatljiviji primjeri su promjene Ustava Republike Srbije koji i pored činjenice da je Republiko Kosovo nepovratno nezavisno i nikada neće biti dio Srbije, taj dio (Republika Kosovo) ugradio kao „dio teritorije“ Republike Srbije. Izazivajući svakodnevno „nacionalističke“ tenzije, srbijanski političari „koristeći Ustav Srbije“ (koji s realnošću nema ništa) vrše pritisak na susjedne zemlje i političare da prihvate „virtualnu i mitsku istinu“ tzv. „srpskog sveta“. Dakle srbijanska vlast koju trenutno na najbolji način reflektuje Aleksandar Vulin, kao trenutno najbolji kandidat za SAD i EU sankcije, pogotovo zbog ratnohuškačkih i fašističkih pamfleta koji šire međunacionalnu netrpeljivost i Ne-Srbe podsjeća na sve zločine koje je počinila Srbija 90-tih godina. I to radi i čini osoba koja je Ministar unutrašnjih poslova u zemlji u kojoj žive i pripadnici drugih naroda, ne samo Srbi.

Negiranje presuda Međunarodnog Suda Pravde i genocida u Srebrenici je argumentovano takođe po istoj metodologiji na prvi pogled „logičnog“ argumentovanja „stradali su i Srbi“.

A što niko ne spori, osim da je za genocid u Srebrenici postojala organizovana i strategijska namjera koju su odobrile i provodile tadašnje strukture srbijanske vlati i vlasti tadašnjih odmetnutih paradržava koje su u 90-tim nasilno okupirali srpski ekstremisti.

Drugi najsvježiji primjer manipulacije, fingiranja, dezinformisanja je lokalni (sarajevski) fenomen u kojem je jedan narcisoidni otac (neformalni i neoficijelni glavni Tužilac)  „umislio“ da je njegov tragično nastradali sin „žrtva državne urote“ i koji je „dovodeći u pitanje“ sve činjenice i okrećući ih „naopačke“ uspio da „privatizuje“ Tužilaštvo BiH, dobije saučesnike u „medijima“ (koje zastupa njegov advokat zbog „utaje poreza“) te zatvorio više „nevinih“ osoba, iskonstruisao i fingirao dokaze, te na kraju „uhljebio“ i kćer kao zastupnicu. Čak 16 tzv. svjedoka je pod zaštitom (milionski troškovi za budžet), a po svemu sudeći status „zaštićenog svjedoka“ je nagrada za „lažne iskaze“, a kako bi te osobe bile sigurne da neće biti sankcionisane zbog lažnog svjedočenja. Čak je i vođa te (kriminalne?) organizacije uspio da dobije policijsku zaštitu (opet od novca poreskih obveznika), a kako bi nesmetano i dalje mogao da linčuje i zatvara nevine ljude, da Vrhovni Sud naziva „mafijaškom organizacjom“ i već pet i po godina, ko papagaj, teroriše javnost i čak svakodnevno ponavlja da zna „ko je ubica njegovog sina“, ali eto, kao on neće da kaže.  

Ali da se vratimo akademiku Čoviću. Dakle, na isti princip, Dragan Čović je „proturio“ priču o „neravnopravnosti“ bosanskih Hrvata, koristeći „činjenice konstituitvnosti i legitimnog predstavljanja“, ali u kontekstu njegove etno-teritorijalne politike.

Iako postojanje Doma Naroda (u većem entitetu BiH) garantuje konstitutivnost!

Konstitutivnost

Činjenica je da je u Ustavu BiH (Daytonski sporazum) ugrađena konstitutivnost (ili bolje konstituentnost) naroda (pojedinaca iz reda naroda): Srba, Bošnjaka i Hrvata, odnosno građana iz reda nabrojanih naroda i ostalih.

Takođe je činjenica da Ustav BiH ima za temelj sve međunarodne povelje koje garantuju temeljna prava pojedinca, bez obzira na njegovu etničku, vjersku, rasnu ili neku drugu pripadnost, opredjeljenje i status. Činjenica je također da Ustav BiH garantuje prava pojedinca da se kandiduje i da bude biran i da po sopstvenom nahođenju može da glasa na izborima.

Osim toga (a što Čović koristi kao argument) Ustav BiH kaže da „pripadnici konstitutivnih naroda imaju pravo da biraju slobodno njihove predstavnike vlasti“.

Upravo prethodne „činjenice“ Dragan Čović već godinama koristi kao argumentaciju za njegov etnički „izborni zakon“. I koje je on “prilagodno interpretirao” u smislu da „samo“ Hrvati trebaju da biraju Hrvate, Bošnjaci Bošnjake, a za Srbe njemu nije ni toliko bitno, jer kroz entitet RS (etnički skoro pa jednonacionalan) predstavnike bosanskih Srba ionako biraju skoro pa samo pripadnici srpskog naroda.

Problem Čovićeve argumentacije je „logičan“ samo ako se posmatra iz jednonacionalne  (HDZ-ove) perspektive.

Naime, njegova argumentacija direktno krši načelo konstitutivnosti onog trenutka kad se posmatra iz perspektive pripadnika drugih naroda i iz perspektive Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Čović suštinski „uskraćuje“ (a time krši Ustav BiH) pravo „pripadnika konstitutivnih naroda“ da „biraju slobodno njihove predstavnike“. Dakle, pripadnici konstitutivnih naroda „imaju ustavno pravo da biraju vlastite predstavnike“ i nigdje u Ustavu BiH, ali ni u Ustavu drugih država ne stoji „pripadnici konstitutivnih naroda smiju birati samo pripadnike naroda iz kojeg su i oni“, jer bi to direktno bilo „diskriminatorsko“ ograničavanije „individualnih prava“, odnosno kršenje demokratskih načela, Ustava BiH i posebno Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnih sloboda, a koja po Ustavu BiH „ima prioritet nad svim ostalim zakonima“.

Kao primjer počinjem od sebe „Ako Čović misli da meni zabrani da biram Srbina, Hrvata ili Bošnjaka, onda krši moja individualna prava i prava moga konstitutivnog naroda?“ Dakle, ako bi prošao Čovićev „etničko-teritorijalni“ princip, svi koji su diskriminisani idu prema Evropskom sudu za ljudska prava i sve Čovićeve ne demokratske etničke direktive „padaju u vodu“.

Valjda je logično da „normalan i slobodan“ čovjek po vlastitom izboru može, ako hoće da bira „koga hoće“, bez obzira na etničku pripadnost kandidata na izbornoj listi? Takođe, ako „Čovićev HDZ Hrvat“ hoće da bira samo kandidate koji su po etničkoj pripadnosti „HDZ Hrvati“ to mu je omogućeno Ustavom BiH, ali isto tako svaki drugi BiH- Hrvat i svaki državljanin BiH mora da ima pravo da bira bilo koga, bez obzira na etničku pripadnost. Čovićev problem je dakle u činjenici da gore spomenuti „HDZ Hrvat“ tom slobodom ne dobija garanciju da je „njegov favorit“ time osigurao većinu glasova. Naravno, za demokratiju to nije problem, ali jeste za etno-teritorijalni koncept (antiustavni) Dragana Čovića.

U suprotnom, ako bi „prošao“ etnički izborni zakon koji traži Dragan Čović, tada bi direktno bio prekršen Ustav BiH, demokratska načela toga Ustava i NADAKT tog Ustava „Evropska konvencija o ljudskim pravima“. Osim toga tim izbornim načelom o „Čovićevom etničko-teritorijalnom ograničavanju izbora“, automatski se dolazi u sferu diskriminacije i ograničavanja ljudskih sloboda i prava.

Protokol broj 12. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Rim, 4. novembra 2000:

ČLAN 1.

Opšta zabrana diskriminacije

1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.

2. Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.

Upravo argumentacija i ciljevi Dragana Čovića „diskriminiše“ pripadnike svih konstitutivnih naroda, time i Hrvate, jer im uskraćuje pravo „da biraju slobodno vlastite predstavnike“.

„Vlastiti predstavnik“ je u prizmi etničko-teritorijalnog Čovićevog poimanja „samo onaj koji pripada istom konstitutivnom narodu, kao i sam birač“, a to je etno-nacionalistička komponenta koja nema ništa sa demokratskim vrijednostima i Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima.

Kako je Dragan Čović i akademik teško je za povjerovati da je njegova opasna (nacionalistička) argumentacija plod neznanja i pogrešne interpretacije. Više je vjerovatno, a na osnovu njegovog dosadašnjeg „destruktivnog“ političkog djelovanja, da je njegova argumentacija „smišljena strategija“ obmanjivanja javnosti i posebno predstavnika međunarodnih institucija, a kako bi kroz „etnički“ izborni zakon „zaokružio i obilježio“ teritoriju gdje bi bosanski „HDZ“ Hrvati bili dominantni u odnosu na pripadnike drugih konstitutivnih naroda i NE-HDZ Hrvata, a time doveo do faktičkog stvaranja „jednonacionalne paradržave na teritoriji Bosne i Hercegovine“.  

Legitimitet

Čovićev legitimitet se zasniva na njegovoj dezinformaciji i podmetanju da je “legitiman samo onaj koga su birali pripadnici naroda iz kojeg kandidat i sam dolazi”. Naravno, njegov cilj daljih etničkih podjela, Čović je morao da argumentuje na nekakav logičan način te je “izmislio” prethodnu definiciju legitimiteta, a koja brutalno narušava demokratske vrijednosti jednog društva.

Član II

Ljudska prava i osnovne slobode

2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

4. Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Legitimitet se dobija osvajanjem glasova. Legitimni predstavnik je onaj koji osvoji najviše glasova i koji je najlegitimniji upravo onda, ako je prihvatljiv i za pripadnike konstitutivnih naroda iz kojih nije kandidat. Jer kako npr. Član Predsjedništva kojeg su izabrali npr. „negatori genocida“ da bude legitiman za 80% građana Bosne i Hercegovine koji misle kao i skoro 600 miliona građana Evropske Unije ili 500 miliona Amerikanaca?

Odgovor na sljedeća pitanja razotkriva koncept politike za koju lobira Dragan Čović:

Zašto jedan Hrvat, a za kojeg su glasali i Bošnjaci nije prihvatljiv Draganu Čoviću?

Politički establišment i pripadnici Bošnjačkog naroda zastupaju i glasaju za politike i kandidate koji po pravilu imaju sljedeće stavove:

  • Neupitnost suvereniteta Bosne i Hercegovine kao države
  • Ravnopravnost naroda i pojedinaca na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine
  • Apsolutno prihvatanje presuda Međunarodnih Sudova
  • Neupitno i iskreno djelovanje u pravcu približavanja BiH euroatlantskom članstvu
  • Potpuno poštivanje demokratskih vrijednosti na kojima počiva Ustav BiH
  • Apsolutno poštivanje ljudskih prava koja proističu iz Evropske konvencije o ljudskim pravima (a koja je po Ustavu BiH iznad svih ostalih zakona)

Prethodno navedene karakteristike „legitimnog predstavnika“ najbolje reflektuju svi do sada izabrani Članovi Predsjedništva iz reda Bošnjačkog naroda, ali i veliki dio Članova Predsjedništva iz reda Hrvatskog naroda. U dva navrata je bio izabran i sam Dragan Čović, jer je u tom vremenu njegovom politikom reflektovao stavove koji su gore navedeni. Njegovim otklonom „u desno“ (prema nacionalističko-šovinističkom konceptu) Dragan Čović je izgubio na posljednjim izborima, jer je drugi kandidat iz reda hrvatskog naroda odgovarao gore navedenim kriterijima.  

Dakle odgovor na pitanje „Zašto jedan Hrvat, a za kojeg su glasali i Bošnjaci nije prihvatljiv Draganu Čoviću?“ je sljedeći:

  • Jer poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine
  • Jer se bori za ravnopravnost naroda i pojedinaca na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine
  • Jer apsolutno prihvata presude Međunarodnih Sudova
  • Jer neupitno i iskreno djeluje u pravcu približavanja BiH euroatlantskom članstvu
  • Jer poštuje demokratske vrijednosti na kojima počiva Ustav BiH
  • Jer poštuje ljudska prava koja proističu iz Evropske konvencije o ljudskim pravima (a koja je po Ustavu BiH iznad svih ostalih zakona)

Dakle, Dragan Čović njegovom politikom i etničko-nacionalističkim prijedlogom izbornog zakona direktno ruši Ustav BiH i uzrokuje dalje podjele unutar Bosne i Hercegovine te time direktno djeluje kao „produžena ruka“ separatizma i segregacije, odnosno, postaje lobista fašističkih pamfleta „Vulinovog srpskog sveta“.

Zašto Dragan Čović nije motivisan da i „HDZ- Hrvati“ učestvuju u biranju kandidata iz reda bošnjačkog naroda?

Odbijanjem da bosanski Hrvati glasaju za Bošnjake, Dragan Čović reflektuje njegovu latentnu bošnjakofobiju (islamofobiju), a koja je duboko ukorijenjena u njegovom etničkom (rasističkom?) konceptu teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine, a koja ima istorijsku pozadinu  u njegovom djelovanju za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, direktnom i indirektnom učešću u presuđenom poduhvatu tzv. Herceg-Bosne i naravno njegovom tendencioznom i narcisoidnom željom za vlašću i sintagmom „Super- Hrvat među Hrvatima“.  

Zašto Dragan Čović u potpunosti prihvata i podržava situaciju u kojoj manji entitet (Republika Srpska) kao izborna jedinica i koja na osnovu aktuelnog izbornog zakona ne daje nikakvu šansu da pripadnici drugih konstitutivnih naroda i ostali imaju bilo kakvu šansu da budu izabrani za npr. Člana Predsjedništva BiH tj. nije udovoljeno presudi Sejdic- Finci, Pilav i ostali?

Drugačijim pristupom Dragan Čović bi se dijelom uklopio u „probosanskog“ političara, a što on i njegova politika po svaku cijenu, iz gore navedenih razloga, ne želi.

Jer njegova politika nije jačanje demokratskih vrijednosti i Ustava BiH na principima konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, nego suprotno:

Etnička podjela Bosne i Hercegovine.

Zaključak

Logično je zaključiti da je glavni i odgovorni protivnik implementiranja presude Sejdic- Finci, a koja je gore navedene diskriminatorske odredbe trebala donekle eliminisati, upravo Dragan Čović.

Preporuke iz 14. prioriteta Evropske Komisije, kao uslov kandidatskog statusa Bosne i Hercegovine, Čovićevim etno-teritorijalnim izbornim zakonom ne bi nikada zaživjele u praksi, te time Bosna i Hercegovina nikada ne bi mogla postati dio Evropske Unije. Samim tim Dragan Čović je produžena ruka „Vulinovog srpskog sveta“, destabilizirajućih Ruskih uticaja i u konačnici suodgovoran za svakodnevne političke probleme na relaciji Srbija- Kosovo, Srbija- BiH, Srbija- Crna Gora, Srbija- Hrvatska.

Zbog svega navedenog, Dragan Čović je zadnja intelektualna vrijednost koja na zaslužan način reprezenira titule Evropskih i Hrvatskih akademskih institucija.

Jer Dragan Čović nije „promicatelj“ evropskih vrijednosti.

Za kraj, iz lične perspektive i gledajući hipotetički moji potencijalni birači bi vjerovatno bili pripadnici svih konstitutivnih naroda i oni bi me birali, jer me smatraju „legitimnim“ predstavnikom. Dakle, npr. ja kao potencijalni kandidat, računam na glasove Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja, Roma, Albanaca, bijelaca, crnaca, žena, muškaraca, efendija, fratara, popova, vjernika, ateista, neoprijedeljenih, naturalizovanih imigranata, dijaspore i svih onih koji imaju pasoš/ putovnicu Bosne i Hercegovine.

I to pravo mi garantuje Ustav BiH, a pravo gore nabrojanim da me biraju takođe garantuje Ustav BiH. Takva prava garantuju i Ustavi drugih zemalja npr. Amerike, Njemačke, Francuske, Kine, Egipta, Rusije. Dakle, univerzalne vrijednosti koje bi trebalo unaprijediti u demokratska načela Bosne i Hercegovine, a ne i ova postojeća unazaditi na nivo „plemenskog uređenja“, a što je, u stvari, etno-teritorijalni prijedlog Čovićevog izbornog zakona.

Konstitutivnost naroda i legitimitet se ne crpi iz etničko (rasističko) – teritorijalnog posmatranje biračkog kolektiva, a što je glavna komponenta politike koju vodi „akademik“ Dragan Čović.