Šta je umjetnik?

Šta je umjetnik?
Share

Prije nekoliko dana sam ušao u biblioteku i jednostavno nisam znao više šta da čitam. Izbora je naravno uvijek mnogo i svaka knjiga je dobra i poučna. Međutim to je bio jedan od onih dana kada čovjek jednostavno ostane bez inspiracije i nema predstavu šta želi. Na polici sam vidio nekoliko novih knjiga, uglavnom tek pristiglih i onako uzmem da gledam da li ima nešto što će me zainteresovati, kad neka knjiga bijelih korica i crvenim velikim slovima ispisano „Zajedno sami“.

To je roman Marka Šelića koji na poseban način, duhovito ispričanom pričom, obnavlja prastaru misao da čovjek bio, bio kralj ili prosjak, do istine o sopstvenom životu dolazi na međi svijetova, u času prelaska na onu stranu. “Zajedno sami” je neobična knjiga, napisana nasuprot mnogim pragmatičnim očekivanjima koja se danas postavljaju pred svakog ko želi da piše prozu.

Dok sam čitao knjigu i uživao u njenim stranicama, i onom što mi ona nudi, naišao sam na jedan zanimljiv dio koji definiše pojam Umjetnika. Svi mi u životu susrećemo umjetnost i razne umjetnike. Oni nas okružuju u životu na razne načine ili se i sami bavimo umjetnošću. Ipak da li znamo šta je to Umjetnik? Naravno svi mi imamo svoje odgovore, ali nedorečene. Jedan od tih odgovora daje nam i pisac ovog romana, a ovaj odlomak koji ću sa vama podjeliti je jedan od ljepših što sam pročitao u zadnje vrijeme.

Šta je Umjetnik ?

“Neko je jednom rekao da je umjetnik u isto vrijeme nešto mnogo manje i nešto mnogo više od običnog čovjeka. U današnje ljubomorno vrijeme, ti ljudi, ti obični ljudi, oni pate zato što se boje da je umjetnik to drugo.

A umjetnici pate jer se boje da su ipak ono prvo. Ranjivi, preosetljivi, nesposobni da zagrle stvarnost onakvu kakva ona jeste. Netalentovani za život, talentovani za nešto drugo. Nešto drugo, ha. Bez ikakve garancije da je to drugo zaista nešto istinito. Srećni i nesrećni jer vide dalje i više nego ostali. Vječito prljavi od tragova tudih šaka na sebi, šaka šakala koji ih vuku dole, u svijet pod libelom. Umjetnik nikada ne zna da li više voli život ili smrt, zato. On vječito luta između te dvije krajnosti. Neko drugi je, pak, rekao da je umjetnost kompenzacija za stvarnost, jer nastaje iz onoga što nemaš. Umjetnici, naravno, nikad nemaju ništa. Njihove ruke love vazduh, zato svima izgledaju prazno. Umjetnik nema dokaza da nisu prazne. Nikad nema dokaza. Nikad ne zna da li je od neba dobio dar ili prokletstvo. Da li je njegov misteriozni sufler muza, ili demon? Da li on stvara ili samo prenosi? Znanje je imanje, vele ljudi – pa tako, kako umjetnik nikad ništa od ovoga ne zna, logično on ništa i nema. On je tu da pred svijetom bezrezervno brani nešto u šta ni sam nikada ne može biti siguran. Nikad do kraja. S vremenom, on postaje zavisnik – uslov njegovog življenja postaje činjenica da li je priznat ili nije. Onog časa kada inspiracija počne da ga napušta, on je gori paćenik od svakog zaljubljenog balavca. On ne može da preživi činjenicu da je ostavljen. On ostaje nenadoknadivo napušten. On umre bijedan i jadan. Ono malo vazduha što je zarobio prstima tada proklizi i nestane, kao da ga nikada nije ni bilo. I on nestane sa ovog svijeta ne znajući da li ga je uopšte bilo.”