Featured ARTistKultura i umjetnost

Featured ARTist: Ermina Nišić – Glumica i pozorište

Share

Glumica Ermina Nišić, nakon premijere kojom je obilježen 68. rođendan DOL scene BNP-a Zenica, govori za Oslobođenje o predstavi, karijeri, ulogama za kojima žali.

S predstavom za bebe “Prije nego dijete zaspi” Dječija, omladinska i lutkarska scena BNP-a Zenica proslavila je 68. rođendan. Koliko je za Vas bilo neobično učestvovati u ovom projektu?

– Bilo mi je malo neobično da sad u ovim godinama, kad već imam unuka, igram u predstavi za bebe. Ali, vjerujte da je fascinantno. Bila sam presretna kad mi je Miroljub (Mijatović, rukovodilac DOL scene; op. a) rekao da igram u ovoj predstavi. Tako se dobro osjećam. Tako sam sretna što ću te male bebe na bilo koji način oraspoložiti, pružiti im igru. To ne znači da je imalo manje zahtjevno, da je lakši zadatak od onoga kada igrate u nekoj predstavi za odrasle. Vrlo odgovorno treba igrati i za taj mali uzrast. Sretna sam što u karijeri koja je stvarno imala svega i svačega igram i za taj naš mali svijet.

Kolika je razlika u pristupu prilikom stvaranja predstave za bebe, ili neke predstave za djecu u odnosu na one ozbiljnije komade?

– Ne bih rekla da postoji neka posebna razlika. Tu je odgovornost kao i za svaku drugu predstavu. Moj organizam je razigran, razdragan, sretan. Zbog toga je možda malo jednostavnije i malo lakše igrati ovakvu vrstu predstava.

Je li lakše igrati u nekom komadu gdje je veći ansambl ili raditi predstavu u kojoj je troje glumaca na sceni, kao što je u ovom slučaju predstave za bebe?

– Malo je jednostavnije kada je manja ekipa. Mislim da to svaki glumac za sebe doživljava. U manjoj ekipi lakše se razumijemo, lakše govorimo, lakše shvatite šta ko radi, šta ko igra i lakše se uključujete u tu zajedničku igru.

Realnost predratnog perioda

Dok u predstavama koje zovemo ansambl-predstavama, ako želite biti dio toga, morate zaista od početka do kraja učestvovati na bilo koji način, da li samo promatranjem, pratnjom probe, tako da uđete u svaki lik i da se lik koji igrate tu nađe i poklopi.

Bilo je filmova, TV serija, show programa… Je li lakše glumiti na sceni ili ispred kamera?

– Kompleksnije je igrati uživo pred nekim, jer tu emociju ne možete vratiti nijednog trenutka. Tog trenutka kako izađe – izađe. Dok na filmu, naravno, ima više klapa pa se u čišćenju izabire, u montaži stavlja ono što je najoriginalnije, što je najbolje. Ali, i film, serija, show program su odgovorni zadaci. Jer, kamera sve vidi. Kamera vas voli ili ne voli, razumije ili ne razumije. Teško je sakriti bilo kakvu grešku. Ima ta mala razlika zato što možete više puta ponavljati na snimanju kamerom. Kod show programa, pogotovo ako idete uživo, ako radite intervju uživo, opet dobijate neku odgovornost, gdje vam nije nimalo jednostavno. Pozitivnu tremu, što god da radim, uvijek imam.

Film “Praznik u Sarajevu”, u kojem ste glumili sa Mustafom Nadarevićem, mnogi smatraju jednim od najboljih domaćih filmova. Ali, s obzirom na to da je snimljen pred sami rat, nije imao priliku da bude promovisan na najbolji način u tadašnjoj državi. U kakvoj uspomeni Vam je ostao taj film?

– Sjajan je to rad bio. Preponosna sam što sam bila u tom filmu, što mi je Mustafa Nadarević bio partner, ali i ostale kolege koje su učestvovale. Šteta je što je bio taj period, ali mislim da se vraća. Puno ljudi me podsjeti na taj film, puno ljudi nađe taj film na internetu pa ga odgleda. Naravno, imaju i videokasete i DVD-ovi. Šteta je što se ti neki jaki filmovi češće ne prikazuju na televiziji. Jer, to je realan film iz tog perioda. Nažalost, snimljen je pred rat.

Snimanje je bilo divno. Ekipa je bila sjajna. Reditelj je bio božanstven. Bilo je to vrijeme gdje sam već bila stasala kao glumica. Ali, bilo je to moje prvo iskustvo u filmu. Zahvalna sam kompletnoj ekipi što mi je dala dio tog života i uvela me u svijet filma.

U našoj zemlji, nažalost, štedi se prvo u kulturi i umjetnosti. Malo se filmova i TV serija realizuje…

– Još postoji jedan problem. Otvoreno ću reći da je i problem što se reditelji okreću stalno istim likovima. Dok sam bila u Zagrebu, reditelj Zrinko Ogreska me pozvao za film “Tu”, gdje je, sad već pokojni, Ivo Gregurević trebao biti moj glavni partner. Imali smo probno snimanje, čitaću probu, kostimsku probu, gdje sam doživjela nešto posebno. A to posebno je način na koji se tamo radi sa glumcima, kako se radi općenito u ekipi, kakav im je pristup radu…

Neodigrana predstava

To je bilo 2002. godine i mislim da su već tada puno više od nas ulagali u kulturu, u filmsku umjetnost, u dramsku umjetnost, općenito u umjetnost. Mi u Bosni kaskamo za svima. Ogresta me kao glumicu baš nešto i nije poznavao, vidio je film “Praznik u Sarajevu”, ali upravo radi osvježenja na malim i velikim ekranima htio je uvesti novi lik i tako me i pozvao da igram tu ulogu. Nažalost, ja sam morala izaći jer smo imali obiteljsku tragediju. Ali i taj dio mog iskustva je nešto što mi govori kako se tamo radi. Po povratku u Zenicu i Bosnu vidjela sam da se ne mijenja puno. Mislim da je to veliki grijeh, ne prema nama koji smo već u određenim godinama, nego grijeh prema mladim ljudima koji tek trebaju da stasaju i kojima treba dati do znanja da su umjetnost i kultura veoma bitni. I ako toga nema na nivou, nema ni uspješne mlade generacije.

Ima li neka uloga za kojom žalite što je niste imali priliku igrati?

– Ima. U tom periodu kad je bio početak rata radili smo predstavu “Ognjište”, doveli smo je do kraja, a redatelj je otišao po muziku u Hrvatsku i nije se mogao vratiti. Žalim što tu predstavu nije mogla vidjeti publika. To je jedna od onih tuga gdje smo uložili svi jako puno truda, gdje sam bila presretna i preponosna na sebe, zahvaljujući i reditelju i ekipi. Jako žalim za tom predstavom. A moja potajna želja je bila da igram nekada Anu Karenjinu. Ne znam zašto sam je željela, ali i dan-danas mi je u dubini duše, valjda zato što su toliko jake emocije, što se toliko toga može pokazati tim likom, ne samo iz tog perioda već vezano i za ovaj sadašnji, ali i za ženu općenito. Nije bilo prilike da igram tu ulogu, ali sam zato svoju djevojčicu jedne prilike obukla u Anu Karenjinu pa sam tu ispunila barem onaj mali dio fizičke pojave Ane Karenjine koja pripada i meni, a to je moja kćerka.

Izvor: oslobodjenje.ba